Iz putopisa Aleksandar Giljferding o Priboju

Ruski diplomata Aleksandar Giljferding je krenuo na putovanje po Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji i Kosovu. Sa tih njegovih putovanja je nastao spis „Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji“. Celokupan putopis se nalazi u knjizi izdavačkog preduzeća „Veselin Masleša“ iz Sarajeva, izdanje iz 1972. godine. Ovde prenosimo deo o njegovom proputovanju kroz Priboj, i opis vašara na Pribojskoj Banji. Ovaj putopis je dragocen zbog opisivanja proslave praznika Svetog Ilije na Pribojskoj Banji.

Od Štrbaca počinje tzv. Banja-nahija5). Ovaj okrug je pod upravom novovaroškog mudira. Računa se da ima 12 sela sa 380 pravoslavnih i 18 muslimanskih kuća. Sem toga, u ovoj nahiji nalazi se i Priboj6) najmanji bosanski grad sa 30 turskih i 4 pravoslavne kuće. Put do Priboja vodi živopisnom, najvećim dijelom uskom dolinom Uvca i Lima. Lim je vrlo lijep i širok. Voda mu je čista i modrikasta. Priboj je na karti ubilježen većim krugom i krupnijim slovima. Očekivao sam veći grad. Kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam vidio nekoliko čađavih kućica izgubljenih u poljima kukuruza.

5) Od Štrbaca počinje, u stvari, nahija Nova Varoš, koju Giljferding naziva „Banja-nahija“ vjerovatno zbog ugleda manastira Banje kod pravoslavnog življa u Bosni. U Bosni su u XIII i XIV v. tim imenom nazivali župu Dabar zbog značaja manastira Banje (S. Stanojević. „Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka“, I knj. Zagreb, str. 137).
6) U originalu: Preboй. Varošica Priboj pominje se u XV v. kao tvrđava i podgrađe (Enciklopedija Jugoslavije, b). 

U toku našeg jahanja put je neobično oživio. Na svakom koraku prestizali smo masu lijepo obučenih seljaka: u kratkim gornjim kaputima, čiji su rukavi visili na čerkeski način, dok su im oko glave smotani grubi crveni šalovi, poput čalmi. Susretali smo seljanke sa bijelim maramama na glavi koje su visile do ramena, u uskoj odjeći sašivenoj većinom od mrkog, a ponekad i od crvenog domaćeg sukna, ukrašenoj srebrnim pločicama i zvečkama. Takve ukrasne privjeske i srebrne novce nose i na grudima i na glavi. Između pješaka važno su se, tu i tamo, šepurili na konjima debeli trgovci sa svojim ženama. Žene su jahale kao i muževi. Ali su stremeni na sedlima bili tako kratki da su im se koljena nalazila u položaju kao kad sjede na niskoj stolici. Bilo je to uoči praznika proroka Ilije. Sve se žurilo manastiru Banji da se na taj dan pomoli i proveseli. Manastir Banja leži vrlo visoko na grebenu koji se proteže između Lima i njemu paralelnog Uvca. Greben se zove Borje7). Desno se vidi drugi greben, Bić ili Bihać, na čijem su se vrhu sačuvale, kako kažu, ruševine stare tvrđave Jagad8). S lijeve strane, preko Uvca, pogled se zaustavlja na planinama koje pripadaju Srbiji, na Ljeskovcu i Banjskoj9). Blizu manastira, gotovo uza sam vrh grebena, izvire izvor čiste, providne, tople vode, modre boje, temperature od 25 R. Kupanje u izvoru, kako su me uvjeravali, vrlo je ljekovito za kožne bolesti, i postojanje manastira vezano je za taj izvor. Predanje tvrdi da je srpski kralj Uroš I (umro 1270) našao ovdje lijeka bolesti, po kojoj je dobio nadimak „hrapavi“ (tj. pokriven ospama)10) i da je on, u znak zahvalnosti, pored izvora podigao manastir posvećen sv. Nikoli11). Po tom predanju, i ovo mjesto se u stara vremena zvalo Toplica, a tek kasnije dobilo ime Banja12). Ako je ovo tačno, onda je manastir Banja mnogo stariji nego što pretpostavljaju njegovi sadašnji domaćini. U srpskim ljetopisima ne govori se ništa o građenju manastira za vrijeme kralja Uroša I. Ali zato ljetopisi kažu da je tvorac srpske države veliki Stefan Nemanja (krajem XII vijeka) podigao hram Sv. Nikole Čudotvorca u Toplici13).

7) Ime ovog grebena nije se moglo identifikovati.

8) Na lijevoj obali Lima bio je pod planinom Bićem grad Jagad. Poslije I ustanka ova tvrđava imala je još veći strategijski značaj jer su iz nje Turci branili granice Bosne i Hercegovine od Srba. U jednom fermanu manastira Sv. Trojice ovaj se grad naziva Bišćanski grad (P. Mrkonjić: or. cit., str. 304). Na specijalnim austrijskim kartama ova tvrđava ubilježena je pod imenom Jagod. 

9) Giljferding ovdje vjerovatno misli na Banjsku stijenu, uzvišenje jugoistočno od banje. 

10) Uroš je umro 1280. g., a zvao se „hrapavi“ po promuklom glasu (K. Jireček. „Istorija Srba“. Knj. I, Beograd, 1952, str. 177). 

11) Manastir Sv. Nikole u Dabru, današnji manastir Banja, postojao je u vrijeme Nemanjino. Prvobitna crkva stradala je od bogomila i obnovljena je za vlade Stefana Uroša III Dečanskog, pri episkopu dabarskom Nikoli 1329. g. (Vidi: V. Marković. „Pravoslavno monaštvo i manastiri u srednjevekovnoj Srbiji“. S. Karlovci, 1920, str. 66—67, i V. Ćorović. „Obnova manastira Banje“. Starinar, III ser., IV/192b—27, Beograd, 1928, str. 223—4). 

12) Toplicom se zvala (a i danas se zove) oblast u slivu rijeke Toplice, sa glavnim gradom Prokupljem. 

13) Giljferding zamjenjuje manastir Sv. Nikole što ga je Stefan Nemanja podigao 1168—72. g. na desnoj obali Toplice sa crkvom Sv. Nikole u Dabru, današnjim manastirom Banjom. 

U periodu turske uprave manastir je bio razrušen. Ostali su samo goli zidovi dviju crkava14). Mjesto je bilo zaraslo šumom, a ljekoviti izvor razlijevao se neiskorišćen. Na vrelo bi rijetko došao poneki seljak iz okoline da se okupa ili da u toploj vodi kupa oboljele ovce i koze. Na cijelom prostoru od Sarajeva do Novog Pazara (250 vrsta ili 6 dana hoda) nije ostala nijedna pravoslavna crkva. Na teritoriji južne Bosne služba božja obavljala se samo u Novom Pazaru, gdje se crkva Sv. Petra i Pavla — prva poznata u istoriji pravoslavna crkva kod Srba — sačuvala od razaranja kojima su bili izvrgnuti bezbrojni hramovi što su ih u ovom kraju podigli Nemanjići tokom vremena. Pomenuo sam obnavljanje dobrunske crkve 1822. godine. Obnavljanje manastira Banje, izvršeno četiri godine kasnije15), bilo je mnogo važnije i korisnije, jer se tu služba obavljala neprestano.

14) U literaturi se ne pominje ovo razaranje. Poslije 1690. g. manastirska imanja stajala su 12 godina pusta i na osnovu carskog fermana uzeo ih je pljevaljski stanovnik Mustafa efendija. Ali ubrzo poslije toga je narod Staroga Vlaha, od Sjenice i od Novog Pazara povratio njegova dobra (V. Skarić. „Manastir Banja /kod Priboja/ poslije 1690. g.“ Bratstvo, Sarajevo, 1925, br. 1, str. 13—16).

15) O ovome obnavljanju manastira nije se moglo naći podataka u literaturi. 

Posao obnavljanja manastira preuzeli su na sebe kaluđeri koji su ranije živjeli u manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja ili Taslidže (Hercegovina). Oni su iskrčili šumu u manastirskom krugu i obnovili jednu od starih crkava. Drugu, na žalost, nisu poštedjeli, nego su njene zidove porušili da bi mogli upotrijebiti kamen za dovršavanje prve crkve. Nisu poštedjeli ni stare spomenike — nemilosrdno su zamazali krečom stare ikone (freske) i natpise, a njih je bilo na zidovima obnovljene crkve. Hram je prostran i visok. Nad oltarom je podignuto kube sa šiljastim krovom i malim željeznim krstom na vrhu16). Unutrašnjost još nije dovršena jer nema sredstava. Umjesto ikonostasa stoje gole daske. Podignute su i skromne ćelije za kaluđere. Izgrađen je i han za goste koji dolaze na kupanje. Izvor privlači manastiru mnogo svijeta i sada ga posjećuju ne samo seljaci nego i ljudi ,,više klase“, činovnici i trgovci iz obližnjih srbijanskih okruga. Iz zahvalnosti, kaluđeri su, uz izvor, podigli drveni bazen i ogradili ga ogradom kako bi se posjetioci zaštitili od indiskretnih pogleda. Ali je to, kako mi izgleda, slaba zaštita. Pokraj izvora, naime, ima uzvišenje sa koga se, kao na dlanu, može vidjeti sve šta se dešava u bazenu.

16) Crkva ima osnovu u obliku krsta upisanoga u pravougaonik. (V. R. Petković: or. cit., str. 13). 

Kada sam stigao u Banju, masa muškaraca, žena i dječice tiskala se oko kupališta. Svako lice koje dođe manastiru, pa bilo ono i zdravo, smatra za dužnost da se pokvasi u ljekovitoj vodi. Svuda naokolo uz manastirsku ogradu (djelimično drvena ograda, a djelimično zidovi) nalazili su se redovi jadne kljusadi na kojoj su seljaci dojahali ili su na njoj dotjerali životne namirnice: hljeb, rakiju i tome slično. Na jednoj strani podignut je red niskih koliba od pruća i granja u koje se sa teškom mukom smjestio nekakav prodavač nudeći lijepom polu staklene bisere i druge ukrase i nakite. U neke kolibe sklonili su se bogomoljci, ali se većina hodočasnika, bez obzira na kišu, koja je nekoliko puta počela padati, ravnodušno razmjestila pod otvorenim nebom. Oni su zauzeli gotovo cijelo manastirsko dvorište, ostavivši dovoljno mjesta samo za igranje narodnog kola. Najgušće je bio naseljen omanji brežuljak uz manastir, podignut od kamena i smeća.

Uvjeravali su me da je na tom mjestu bila zvonara, koja je davno srušena, i da se pod brežuljkom nalazi podrum, u koji su kaluđeri, za vrijeme proganjanja, sklonili zvona, a može biti i još neke druge stvari. Poslije toga podrum su zazidali. Upitao sam zašto ne otvore podrum i ne vide šta u njemu ima. „Ne smije se“, odgovoriše mi, „bojimo se Turaka. Kada bismo otvorili podrum, Turci bi kazali da smo našli blago, pa bi i kožu zderali sa nas.“ Uveče, uoči Ilindana, masa je bila još trijezna i pristojna. Tu i tamo čula se samo pjesma. Večernju službu ljudi su odstojali tiho i smjerno. A poslije večernje nastala je pijanka. S kraja na kraj manastirskog dvorišta povela su se kola i nikle igre. U kolu se muškarci i žene (pretežno žene) ravnomjerno kreću naokolo, „kolaju“, držeći se za ruke i pri tome stegnuto i razvučeno pjevaju. U „igranju“ učestvuju isključivo muškarci. Oni takođe obrazuju krug i, držeći se za ruke, igraju naginjući se naprijed i tupkaju nogama uz zvuke piskavih dipli.

U ovim igrama najviše se ističu srbijanski panduri (vojnici pogranično straže), koji o praznicima dođu iz najbližih pograničnik stražarskih odreda Kneževine Srbije. Panduri predstavljaju neobičan kontrast gomili Bosanaca i Hercegovaca koja ih okružuje. Kakva srčanost, hitrost, umješnost i vedrina u pokretima Srbijanaca* u poređenju sa nevještom i malodušnom bojažljivošću turskih podanika! Eto kako na ljude utiče svijest o nezavisnosti i samostalnosti. Čak se i jezik oplemenio.

* Stanovnike Kneževine Srbije narod naziva „Srbijancima“ praveći tako razliku između stanovnika Srbije i ostalih Srba. 

Kod Srba je govor mnogo čistiji i u njemu se tako često ne čuju neslikoviti turski izrazi, koji čine skoro svaku treću riječ u konverzaciji Bosanaca. U čitavoj ovoj gomili koja se slegla kod manastira Banje niko nije mogao da se u igranju takmiči sa srpskim pandurima. Podstaknuti njihovim.primjerom, i bosanski seljaci obrazovali su tu i tamo grupice i počeli igrati, ali stvar nije napredovala, te su se igrači brzo rasipali. Bosanci su zaboravili igrati. Narodna kola išla su im bolje, ali ta kola, kako su mi govorili, nisu ni izdaleka tako dobra kao ona u Srbiji. Slovensko kolo u Bosni tek sada ponovo oživljava. Narod ga još nije zaboravio kao svoju igru. Ranije nije bilo manastira ni zbornih mjesta gdje bi se narod mogao najbolje veseliti i zabavljati. Po selima se vrlo rijetko smjelo povesti kolo, izuzimajući polunezavisne nahije na crnogorskoj granici. Pjevale su se pjesme, ali pojedinačno i bez spoljašnjih znakova veselja.

Izgled mnoštva naroda koji se veseli u manastirskom dvorištu bio je noću neobično originalan. Sva je okolina odjekivala od otegnutih srpskih pjesama. Njihova jednolična melodija, kad je pjeva jedan čovjek, veoma je neprijatna uhu stranca, ali u masi, te melodije izazivaju snažan, pa čak i veličanstven efekat. Na svakom koraku nailaziš na kolo koje se lagano kreće. Često neko u kolu započne pjevati, pa se cijelo kolo snažno i dugo smije. Ponegdje momci stoje u parovima sa djevojkama i, po svoj prilici, otkrivaju, u ovoj opštoj larmi, jedno drugom tajne.

Lomače i zublje pridavale su čitavoj sceni najfantastičniji izgled. Vrijeme je bilo vlažno i da se ne bi ometalo veselje, prizivala se u pomoć rakija. Pod njenim uticajem narod se sve više i više razigravao. Čak je i ženski pol ispoljavao veliku sklonost prema rakiji. Među muškarcima bilo je mnogo i takvih junaka koji su, kako sam slušao, popili te noći po tri oke (oko 9 funti) rakije. Seljaci nisu žalili novac koji su za rakiju trošili. Poneki od njih zasjedne pored bureta i u početku pije nudeći priju ili sestru i izmjenjuje s njima zdravice. Uskoro, kada mu rakija udari u glavu, poziva sve odreda i nudi ih da piju na njegov račun i u njegovo zdravlje, bez obzira da li su to poznanici ili nepoznati ljudi.

Tako su se Bosanci veselili cijelu noć i niko nije oka sklopio. U svitanje je počelo jutarnje bogosluženje, a za njim odmah i liturgija. Masa je nagrnula u crkvu. Možete zamisliti kako je moglo biti ovo hodočašće. Crkva je bila tako puna da je sveštenik s teškom mukom uspio da izađe pred carske dveri. Gomila se, poput valova, gibala: sad navali naprijed, sad se povrati natrag. Buka je bila neopisiva. Usred opšteg žamora izdvajala se čas grdnja i psovka, čas jauk prigušenog djeteta, čas vrisak nekakve lude žene koju su silom vodili, primoravajući je da se sagne pod jevanđelje dok sveštenik iz njega čita (to je ovdje uobičajen način liječenja ove strašne bolesti, neobično raširene među bosanskim seljacima. Čak i Muslimani tako liječe umobolne pozivajući pravoslavnog sveštenika da nad njima čita jevanđelje).

Ne osuđujte prestrogo siromašne Bosance! Njihov život je tako težak da oni, samo jednom u godini, kada se skupe o prazniku kod manastira, traže ne skromnu zabavu, nego samozaborav. Šta oni znaju o crkvi i o bogosluženju? Nekoliko pokoljenja živjelo je i umiralo ne vidjevši nikada crkvu niti je, cijelog svog života, slušalo liturgiju. I sada, kada su u nekim mjestima obnovljene crkve i manastiri, koliko li još u Bosni ima takvih seljaka koji ne mogu da posjete bogomolje! To je za stanovnike udaljenih sela čitavo putešestvije, podvig! Koliko li je među ilindanskim posjetiocima manastira Banje bilo takvih koji su tek tada, prvi put u životu, ušli u crkvu. Prema mome zapažanju, kaluđeri ne samo što nisu sprečavali narod da se bučno zabavlja i veseli nego su sa razumijevanjem i simpatijom posmatrali kopanje kola i slušali pjesme seljaka.

U svemu tome oni su se, bez sumnje, rukovodili ne samo razmišljanjem nego, svakako, i pouzdanim urođenim instinktom. Jer što se u narodu sačuvalo pravoslavlje usred svih mogućih ugnjetavanja i gonjenja, u narodu, što nije imao crkava i bio prepušten u ruke takvoj hijerarhiji koja je ljude mogla prije odvratiti od vjere nego je podgrijavati, samim tim pravoslavlje — pored svoje izvanredne moći kojom je prodrlo u narodnu dušu i s njom se srodilo — duguje i uticaju narodne poezije. Narodna pjesma, koju poznaje i pjeva energično svaki pravoslavni Srbin u Turskoj, to je ono usmeno predanje koje Srbina, usred žalosne sadašnjice, veže sa slavnom prošlošću i pothranjuje u njemu nadu na budućnost. Opisao sam noćna veselja hodočasnika u manastiru Banji. Sve te pjesme, igre i pijanke ponoviće su se drugoga dana poslije službe božije, samo u mnogo većem stepenu. Veselje je dostiglo vrhunac na panađuru (tako Srbi nazivaju, po grčkoj riječi , zbor, vašar kod manastira o praznicima).

Ja sam pošao dalje. Pored turskog sela Kratovo i srpskih (tj. pravoslavnih) sela Čelice i Rutoše17), put nas je vodio ka visokom planinskom predjelu Starome Vlahu18). Na Starom Vlahu nema kamenjara ni hridina, ali se taj predio odlikuje masivnošću i veličanstvenim izgledom. Na njemu se formiralo nekoliko zaravni, terasa. Naglo se penjete na visinu, a zatim idete poljem pokrivenim travom i ravnim kao ćilim, pa se ponovo uspinjete i opet nailazite na polje. Visoki dio Starog Vlaha, takozvani Crni vrh, obrastao je u gustu borovu šumu i neobično je mračan. Na samom vrhu vegetacija je slaba. Put koji vodi preko Starog Vlaha služi kao granica između Bosne i Hercegovine. S lijeve strane puta vidi se lanac srpskih karaula tako da ovdje bosanska teritorija na velikom prostoru obrazuje pogranični pojas od pola do jedne vrste. Čudnovato je zašto je turska uprava pripojila novopazarsku oblast Bosni jer ona s Bosnom nema ništa zajedničko. U stvari, Bosna se završava na Starom Vlahu. Iza ovoga masiva počinje Stara Srbija. Narod pamti ovu prirodnu podjelu, a i crkva je tu granicu sačuvala: potočić u podnožju Staroga Vlaha čini granicu bosanske dijeceze. Do potoka je bosanska, a odavde počinje prizrenska mitropolija. U etnografskom pogledu, sjeverno od Staroga Vlaha dominira slovenski elemenat, a južno od ovog masiva, slovenski elemenat miješa se i bori s albanskim.

17) U originalu: Čelici i Rutošъ. U „Imeniku mesta u NR Srbiji…“ Beograd, 1960, stoji: Rutoši.

18) Stari Vlah, planinska oblast u jugozapadnom dijelu Srbije, pominje se prvi put 1169. g., u povelji Stefana Nemanje manastiru Studenici (Mala enciklopedija, Prosveta, 2, Beograd).