Priboj – portal Priboja na Limu i Polimlja
Pozivamo sve zainteresovane posetioce koji su u mogućnosti da od 17. do 27. maja posete izložbu našeg sugrađanina Alena „Đola“ Đozgića u Domu Kulture Ivanjica. U njegovim fotografijama su do sada uživali građani Priboja, Prijepolja, Požege… Imali ste (i imaćete) prilike da gotovo svakodnevno vidite Alenove fotografije i na ovoj stranici.
Izvor: Blic
Viši sud u Beogradu doneo je presudu kojom je utvrdio odgovornost države Srbije za ratni zločin u selu Kukurovići u opština Priboj, 18. februara 1993. i to je prva takva presuda za područje Sandžaka, saopštio je danas Fond za humanitarno pravo (FHP).
FHP je 9. jula 2007. pokrenuo sudski postupak protiv Srbije u ime 20 meštana Kukurović, a od suda je traženo da „obaveže državu da zbog odgovornosti za napad Vojske Jugoslavije (VJ) na Kukuroviće i štete na imovini meštana isplati odštetu od 32.750.000 dinara“.
„O visini odštete sud će odlučivati ukoliko Apelacioni sud potvrdi ovu presudu“, dodaje se u saopštenju.
U toku postupka održano je 12 ročišta na kojima je saslušano 10 svedoka koji su „opisivali teror pripadnika VJ nad muslimanskim stanovništvom nakon što je VJ stigla na to područje u maju 1992.“
Tri svedoka očevidca opisali su minobacački napad VJ na Kukuroviće 18. februara 1993, navodi FHP i ističe da je sud utvrdio „da su se pre napada jedinice Užičkog korpusa VJ nalazile u neposrednoj blizini sela i da je u minobacačkom i pešadijskom napadu uništena imovina mnogih meštana“.
Navodi se i da su 18. februara 1993. oko 18 sati „pripadnici VJ, čiji su položaji bili oko sela, napali selo Kukurovići“ i da su meštani, „među kojima je bilo i dece, pobegli kroz šumu, prema Pljevljima i Priboju“.
Dva dana kasnije, nekoliko meštana koji su se vratili u Kukurovićima „zatekli su zgarišta i pobijenu stoku“, a „u spaljenim kućama leševe Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatime Sarač, koji za vreme napada nisu uspeli da napuste selo“.
FHP navodi da je 11. aprila 1993, „kada u selu više nije živeo niko, zapaljeno još osam kuća sa pomoćnim objektima“.
Istražni sudija je u oba slučaja izvršio uviđaj, ali nakon toga „nijedan meštanin Kukurovića nikada nije saslušan, niti je sprovedena bilo koja druga istražna radnja“, kaže se u saopštenju.
FHP navodi i da je 23. oktobra 2006. Okružnom javnom tužilaštvu u Užicu podneo krivičnu prijavu protiv nepoznatih pripadnika Užičkog korpusa VJ. U saopštenju se dodaje i da je 27. oktobra 2006. to tužilaštvo obavestilo FHP da je predmet prosleđen Tužilaštvu za ratne zločine.
FHP navodi da je sud odbio prigovor zasterelosti koje je tokom postupka istaklo Republičko javno pravobranilaštvo, „jer Tužilaštvo za ratne zločine Srbije i dalje preduzima radnje na otkrivanje počinilaca ovog zločina“.
Pozivamo sve zainteresovane da nam se sutra pridruže na planinarenju do Crnog Vrha. Molimo sve zainteresovane da se pojave između 7:30 i 8:00 sutra kod žičanog mosta. Polazak je u 8:00. Meteorolozi za sutra najavljuju vedro nebo i hladno vreme, pa se u skladu sa tim obucite, toplu odeću i udobnu obuću (čizme, cipele, dublje patike). Ponesite sa sobom i rezervnu preobuku da biste se presvukli kada se preznojite. Osim hrane ponesite i flašu vode. Vidimo se sutra. Planirani povratak u Priboj je između 16 i 17 časova. Planinarenje organizuju Alen Đozgić i Milija Jovičić.
Pozivamo sve zainteresovane građane da nam se pridruže ovog vikenda na planinarenju od Priboja do Crnog Vrha. Svi zainteresovani neka se jave na e-mail ili na našu facebook stranicu kako bi dobili više informacija. Ovaj vikend će prema predviđanjima meteorologa biti hladan, pa je potrebno obući topliju odeću i obuću u slučaju da idete na planinarenje sa nama. Ponesite sa sobom i zalihe vode, nešto hrane i dobrog raspoloženja. Vidimo se!
Pored susreta sa zanimljivim ljudima na planinarenjima i sa njihovim životnim pričama, moguć je i susret sa divljim životinjama. Jedan takav susret je ovekovečen na fotografiji ispod. U pitanju je divlja svinja i blizak susret sa njom u kanjonu Uvca novembra 2008. godine. Vidimo se na planinarenju početkom marta, očekujte uskoro više informacija 🙂
Juče je u Prijepolju u organizaciji LimArt-a u okviru manifestacije „Jedrenjak“, otvorena izložba fotografija našeg sugrađanina Alena Đozgića. Izložba je dobro prihvaćena među posetiocima manifestacije. Ovo je njegova treća izložba do sada. Njegove fotografije možete videti i na facebook stranici „Alen Djole Djozgic Photography“.
Osim uživanja u prirodi i njenim čarima, jedan od najzanimljivijih momenata je susretanje sa poznatim osobama iz grada, ili sa meštanima. I svako od tih susretanja ima svoju priču, nekada su to anegdote i zanimljivosti, nekada životne priče kako se nekada radilo i kako su vremena danas drugačija. Ovaj susret sa profesorom Milojem Ćetkovićem je ovekovečio Alen Đozgić u pećini na Malom Biću. Podsećamo vas da će tokom marta biti organizovana šetnja po planini, a neka destinacijai ruta pešačenja ostanu tajna za sada
Kako nezvanično saznajemo od zaposlenih u RH centru na Pribojskoj Banji, ova ustanova će morati da prekine sa radom i napusti zgradu u kojoj je do sada obavljala delatnost.
Naime njihova zgrada je u procesu vraćanja imovine crkvi pripala Mileševskoj eparhiji, čiji predstavnici insistiraju da im se zgrada oslobodi za deset dana. Ovakav razvoj situacije iznenadio je zaposlene u RH centru i izazvao zabrinutost za radna mesta.
Onu su očekivali da će pre napuštanja zgrade biti napravljen dogovor izmedju Eparhije i Ministarstva zdravlja o tome u kojim uslovima će onu nastaviti sa radom.
Da li neko raspolaže sa još nekim informacijama?
Ovde možete pročitati tekst iz dnevnog lista Danas nakon vraćanja zemljišta Mileševskoj eparhiji.
Prenosimo vam danas tekst iz nedeljnika „Vreme“ koji je pre dve godine napisao Muharem Bazdulj, književnik, a posvećen je priči o prijateljstvu između Miloša Vidakovića i Ive Andrića. Vidaković je rođen u Štrpcima, iako Štrpca ne pripadaju opštini Priboj, smatramo da ipak treba da znamo da je jedna takva pesnička veličina rođena u našoj blizini.
Piše: Muharem Bazdulj
NASTUPAJUĆE, 2011. GODINE NAVRŠAVA SE POLA VEKA OTKAKO JE IVO ANDRIĆ DOBIO NOBELOVU NAGRADU. TIM SU POVODOM VEĆ NAJAVLJENE RAZLIČITE KONFERENCIJE I MANIFESTACIJE. NEKAKO U SENCI PEDESETOGODIŠNJICE NOBELOVE NAGRADE, OSTAJE ANDRIĆEVSKA – STOGODIŠNJICA. ISTE GODINE SE, NAIME, NAVRŠAVA TAČNO JEDNO STOLEĆE OTKAKO JE ANDRIĆ UŠAO U SVET KNJIGE I KNJIŽEVNOSTI. U BROJEVIMA 18 I 20 SARAJEVSKE BOSANSKE VILE1911. GODINE OBJAVLJENE SU ANDRIĆEVE PESME; IZMEĐU OVA DVA IZDANJA, U BROJU 19, DAKLE, OBJAVLJENA JE PESMA MILOŠA VIDAKOVIĆA U KOJOJ SE ZAZIVA ANDRIĆ
Pišući u svojoj knjizi Rani Andrić o sarajevskim gimnazijalcima koji su se okupljali oko Dimitrija Mitrinovića, Miroslav Karaulac kaže: „Andrić je u ovoj družini već imao nešto slave i zvuka. Bosanska vila koja je u ono doba važila za samo meru duhovnih vrednosti objavila mu je 1911. dve pesme – U sumrak i Blaga i dobra mesečina, promovišući prva njegov rani pesnički dar. Te godine njegovo ime je već prepoznatljivo barem u sarajevskom duhovnom vilajetu.
‘Gle, Ivo, već su jablani žuti
I sve je sumorno – sumorno…’
obratiće mu se Miloš Vidaković pesmom objavljenom te iste, 1911. godine uBosanskoj vili, koja je sačuvala nešto od tih šetnji i te jeseni, od teme i razgovora i gimnazijske ustreptalosti pred putevima života.“
Настави са читањем „Kako je sarajevskim gimnazijalcima govorio Zaratustra“
Pribojski kraj obiluje lepim planinama, lepšim od turističkih centara, ono što je nepoznato velikom broju ljudi, jesu prirodne lepote kojima naš kraj obiluje. Stara četinarska, borova šuma, sa stoletnim borovima na Crnom Vrhu, sa lepim visoravnima (Ljeskovac i selo Brezna), Sa severne strane Crnog Vrha protiče reka Uvac i čini prirodnu granicu između opština Priboj i Čajetina. Crni Vrh je idealan za pešačke ture od Rače do Brezana, staza može tokom proleća da posluži za planinski biciklizam, tu je i Banjsko Brdo.
Sa druge strane, jedan od bisera, Lisna Stena, i mešovita listopadno – četinarska šuma. To je i fantastična litica koja ima oblik trougla, kojoj možete prići tokom zimskih i prolećnih dana. Iznad Lisne Stene možete nastaviti put Pobijenika (gde je i granica između opština Priboj i Prijepolje). U stenama Lisne Stene se nalazi i mala pećina, koja za sada nije dostupna običnim ljudima. Na Lisnoj Steni je i jedan od najpitkijih izvora vode – Sokolova česma.
Nizvodno Limom, sa desne strane se nalaze Mali i Veliki Bić. Na Velikom Biću u letnjim danima možete sresti konje koji slobodno lutaju vrhom, i inače nisu agresivni prema ljudima. Južno u našoj opštini, nalazi se i najveći vrh na Javorju – Ober sa 1486 metara nadmorske visine.
Hodanje planinama može da bude i zanimljivo zbog susreta sa drugim sugrađanima, kao i upoznavanja sa zanimljivim životnim pričama. Tokom leta možete na branje divljih malina i kupina na Crnom Vrhu (tokom jula i avgusta), kao i branje sremuša (s proleća), ili drugih lekovitih biljaka.
Više o svim rutama i putevima, kao i susretima tokom planinarenja, uskoro na ovom sajtu.
Ako budete zainteresovani za planinarenje, javite nam se, a mi ćemo vas obavestetiti o akcijama koje se prvom prilikom s proleća budu izvodile.
Neformalna grupa mladih „Mlad mladima“, pokrenula je projekat izgradnje terena za odbojku na pesku kraj Lima kao i uređenja plaže. Predlog projekta je prošao na konkursu „Stvarno važno“. U toku je javno glasanje, a projekti sa najviše glasova dobiće novac za realizaciju projekata. Podržite naše sugrađane na sledeći način:
Da bi glasali za predloženi projekat (tereni za odbojku na pesku) sledite sledeće instrukcije : 1.) Uđite na dole predloženi link 2.) Prvo se registrujte, najbolji naćin je da se povežete svojim FB nalogom (glasovi neregistrovanih glasača nisu validni ) 3.) Kliknite na dugme za dodelu glasa.
http://www.stvarnovazno.org/Stvarno-vazna-promena/775/Mladi-mladima.shtml
Ako imate nekih problema sa glasanjem, obratite nam se u komentarima ili na facebook stranici.
Izvor: Tanjug, Kancelarija za mlade Priboj
BEOGRAD – Kompanija Telenor otvoriće Internet klub u prostorijama Kancelarije za mlade opštine Priboj, u sredu 23. januara, najavljeno je danas iz te kompanije.
Za opremanje Internet kluba, Telenor fondacija obezbedila je opremu i internet koji će građani Priboja moći besplatno da koriste.
Zahvaljujući pojedincima (Foto klub Fap i Sportski vremeplov Priboj) mnoge fotografije iz perioda posle razvitka novog dela grada su otrgnute od zaborava vremena. Sa facebook profila „Sportskog vremeplova Priboj“ smo preuzeli fotografiju karnevala u Priboju. Pošto nažalost ništa nismo mogli da saznamo o njemu, raspitali smo među posetiocima naše facebook stranice i dobili smo sledeću priču.
Kako nam prenosi jedna posetiteljka potpisana kao Mersid-Vesna Adilovic-Kurdija, verovatno je u pitanje 1963. godine. Tada je karneval za Dan Mladosti, 25. maja, kretao od Osnovne škole „Vuk Karadžić“ i glavnom ulicom Maršala Tita prema starom igralištu, pošto stadion još uvek nije bio izgrađen. Taj dan, kako piše naša posetiteljka, je bio prava svečanost, u FAP-u se nije radilo, grad je vrveo od praznične atmosfere, terase su bile pune ljudi, a deca su kostime pravila od krep papira iz knjižare. Karneval se održavao nekih 6 godina svakog 25. maja, a kasnije je karneval zamenjen sletovima na stadionu (koji je u međuvremenu bio završen).
Dragan Glišević kaže sledeće: „Karneval se održavao u prolece, možda maj. FAP je obezbedjivao kamione na kojima su bile tematske celine . Ja secam da sam jednom bio pajac: imao sam polovunu kostima plave boje a druga polovina je bila crvena. Dugmad su takodje bila različitih boja, šiljata kapa takodje. oko pripreme kostima se najviše angažovala moja majka. bio sam prvi ili drugi razred /1964 ili 1965 godina/. Karneval je išao glavnom ulicom, kroz špalir sugradjana , radoznalih roditelja. Bio je to jedan od važnih dogadjaja u gradu. Ne secam se potpuno, ali mi se čini da se sve završavalo „bakljadom“ , kolonom sa bakljama koja se takodje kretala kroz glavnu ulicu ali su baklje nosili stariji djaci.“
Milina Ječmenica je takođe podelila svoje sećanje: „Karneval su organizovale osnovne škole, kolona đaka sa učiteljicama, kretala se od OŠ Vuk Karadžić do Starog Priboja. Devojčice iz nižih razreda osnovne škole su većinom bile balerine. Šile su se platnene bele baletanke i suknjice sa karnerima od belog krep papira i venčići za glavu sa cvetićima od krepa.“
Zahvaljujemo se posetiocima koji su nam podelili ovu priču i tako je otrgli od zaborava. Ako Vi imate neku zanimljivu priču iz prošlosti Priboja i želite da je podelite sa nama, javite nam se na facebook stranici ili nas kontaktirajte.
Najveći turski putopisac (ali možda i svetski tog doba) Evlija Čelebija je za života prošao preko 40 zemalja. Sa tih putovanja ostavio je knjige putopisa. Iako njegovi putopisi geografski i demografski nisu najtačniji, ipak predstavljaju značajno delo, što zbog obimnosti, što zbog živopisnih opisa krajeva kroz koje je prolazio. Kroz Priboj, Evlija Čelebija je prolazio nekoliko puta. U svojim putopisima pored Priboja spominje i manastir Mažiće (Orahovicu).
GRAD PRIBOJ
Osnovali su ga srpski kraljevi24 . Ovaj je grad osvojio lično Gazi Ebu’l-Feth (sultan Mehmed II). To je kadiluk sa rangom kadiluka od sto pedeset akči na teritoriji bosanskog sandžaka. Grad se nalazi na suprotnoj stani velike rijeke Lima, na planini Dud25 , koja se diže do neba. To je malen i pust grad, sazidan od kamena u obliku četvorougaonika. U njemu stanuju pastiri sa gorskih pašnjaka.
Njegova varoš leži na ovoj strani Lima, a okićena je sa tri stotine ćeramidom pokrivenihkuća. Silver Cresti tri hana26 . Ima mnogo vinograda ali nema hamama ni čaršije.
Velika rijeka Lim dolazi u ovu kasabu iz Albanije, iz grada Plava, prolazi kasabu Rudo u hercegovačkom sandžaku, i uliva se u rijeku Drinu blizu Višegrada.
Putujući odatle dalje preko deset sati, stigli smo u Novu Varoš, (Yeni varoš).
24. Današnji Priboj pominje se prvi put u zasada poznatim izvorima tek 1485. godine u najstarijim sačuvanom katastarskom popisu bosanskog sandžaka.
25. Priboj leži u gorovitoj oblasti Starog Vlaha, u uskoj kotlini Lima s obje strane Hodova potoka, u podnožju planie Crnog vrha, s jedne i Bihaća s ljeve strane Lima. Zašto Evlija tu planinu zove Dud ili Dod sada se ne zna, u koliko se pod tim nazivom ne krije Rudo ili Hod.
26. Od ova tri hana jedan će svakako biti onaj karavan-sara ju Priboju što ga je oko g. 1582. podigao tadašnji hercegovački sandžakbeg Sinan beg, kako se to vidi iz njegove vakufname. Orig. U Direkcij ivakufa u Sarajevu.
KASABA PRIBOJ31
To je kasaba sa hiljadu kuća, džamijom, hanom, hamamom i nekoliko dućana; to je vrlo lijepo mjesto koje smo mi opisali prošle godine iduči iz Bosne za Rumeliju.
Zatim smo prošli kroz grad Kovin32 , koji se nalazi na jednom visokom brdu (planini) Kovin32.. Idući zatim u zapadnom pravcu ostavili smo opet na desnoj strani grad Prijepolje33, i nakon petnaest sati putovanja zakonačili smo u blizini grada Mileševa. Zbog toga što smo odsjeli dosta daleko od grada nismo uspjeli da ga razmotrimo.
Zatim smo pošli dalje i za devet sati prešli gorsku visoravan Korab i sa hiljadu muka i nevolja stigli u Ješan (?).
31. U orig. stoji pogrešno Sirboj, iskrivljeno od Priboj.
32. U orig.: Kovin.
33. U orig.: Prepol.
MANASTIR MAŽIĆI
Ovaj starinski manastir leži na visokom bregu koji okružuje reka Lim. To je uredan manastir četvorougaonog oblika s raznovrsnim kupolama kao kakav grad (kal’a), a sav je pokriven čistim olovom. U njemu ima pet stotina kaluđera; okolni stanovnici su Srbi i Bugari.
Kaluđeri poslužuju goste od sveg srca; ne daju im ni da skinu pokrivače i torbe svojim konjima i sami ih timare. Konjima daju hranu, a ljudima čiste papuče i dan-noć stoje na usluzi. Svakom donose jelo i piće po tri puta dnevno. Kaluđeri ovog manastira su se za Gazi Hodavedigarovih vremena pokorili Carstvu i tu ostali. Manastir ima mnogo zadužbina. Ovamo dolaze oni koji su se zavteovali, i kako kažu, „za ljubav Isusove vere“ besplatno poslužuju goste hranom i čine im uslugu donoseći im brokatne, svilene i pozlaćene jorgane i krasne presvlake.
Ušao sam u ovaj divni manastir da bih ga mogao pažljivo razgledati i razgledao sam ga. Manastir je bio ukrašen zlatnim i srebrnim kandilima, krstovima i umetnički jako lepo izrađenim skupocenim lusterima, a miris mošusa, sveže ambre alojinog drveta i tamjana opija čoveku mozak. Na jednom tronožnom krstu stoji Jevanđelje. Okolo je tako ukrašeno raznovrsnim draguljima, da se sija kao svećnjak, a vredi preko pedeset hiljada groša.
U njemu ima, dalje, jedna ćelija u koju sam takođe želeo da uđem i da je razgledam, ali mi, siromahu, jedan mladi duhovnik ne dade da uđem. Ranim jutrom krenuli smo iz ovog manastira opet prema jugoistoku, obalom reke Save, i za pet sati stigli u porušeni grad Kovin.
Ruski diplomata Aleksandar Giljferding je krenuo na putovanje po Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji i Kosovu. Sa tih njegovih putovanja je nastao spis „Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji“. Celokupan putopis se nalazi u knjizi izdavačkog preduzeća „Veselin Masleša“ iz Sarajeva, izdanje iz 1972. godine. Ovde prenosimo deo o njegovom proputovanju kroz Priboj, i opis vašara na Pribojskoj Banji. Ovaj putopis je dragocen zbog opisivanja proslave praznika Svetog Ilije na Pribojskoj Banji.
Od Štrbaca počinje tzv. Banja-nahija5). Ovaj okrug je pod upravom novovaroškog mudira. Računa se da ima 12 sela sa 380 pravoslavnih i 18 muslimanskih kuća. Sem toga, u ovoj nahiji nalazi se i Priboj6) najmanji bosanski grad sa 30 turskih i 4 pravoslavne kuće. Put do Priboja vodi živopisnom, najvećim dijelom uskom dolinom Uvca i Lima. Lim je vrlo lijep i širok. Voda mu je čista i modrikasta. Priboj je na karti ubilježen većim krugom i krupnijim slovima. Očekivao sam veći grad. Kakvo je bilo moje iznenađenje kad sam vidio nekoliko čađavih kućica izgubljenih u poljima kukuruza.
5) Od Štrbaca počinje, u stvari, nahija Nova Varoš, koju Giljferding naziva „Banja-nahija“ vjerovatno zbog ugleda manastira Banje kod pravoslavnog življa u Bosni. U Bosni su u XIII i XIV v. tim imenom nazivali župu Dabar zbog značaja manastira Banje (S. Stanojević. „Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka“, I knj. Zagreb, str. 137).
6) U originalu: Preboй. Varošica Priboj pominje se u XV v. kao tvrđava i podgrađe (Enciklopedija Jugoslavije, b).
U toku našeg jahanja put je neobično oživio. Na svakom koraku prestizali smo masu lijepo obučenih seljaka: u kratkim gornjim kaputima, čiji su rukavi visili na čerkeski način, dok su im oko glave smotani grubi crveni šalovi, poput čalmi. Susretali smo seljanke sa bijelim maramama na glavi koje su visile do ramena, u uskoj odjeći sašivenoj većinom od mrkog, a ponekad i od crvenog domaćeg sukna, ukrašenoj srebrnim pločicama i zvečkama. Takve ukrasne privjeske i srebrne novce nose i na grudima i na glavi. Između pješaka važno su se, tu i tamo, šepurili na konjima debeli trgovci sa svojim ženama. Žene su jahale kao i muževi. Ali su stremeni na sedlima bili tako kratki da su im se koljena nalazila u položaju kao kad sjede na niskoj stolici. Bilo je to uoči praznika proroka Ilije. Sve se žurilo manastiru Banji da se na taj dan pomoli i proveseli. Manastir Banja leži vrlo visoko na grebenu koji se proteže između Lima i njemu paralelnog Uvca. Greben se zove Borje7). Desno se vidi drugi greben, Bić ili Bihać, na čijem su se vrhu sačuvale, kako kažu, ruševine stare tvrđave Jagad8). S lijeve strane, preko Uvca, pogled se zaustavlja na planinama koje pripadaju Srbiji, na Ljeskovcu i Banjskoj9). Blizu manastira, gotovo uza sam vrh grebena, izvire izvor čiste, providne, tople vode, modre boje, temperature od 25 R. Kupanje u izvoru, kako su me uvjeravali, vrlo je ljekovito za kožne bolesti, i postojanje manastira vezano je za taj izvor. Predanje tvrdi da je srpski kralj Uroš I (umro 1270) našao ovdje lijeka bolesti, po kojoj je dobio nadimak „hrapavi“ (tj. pokriven ospama)10) i da je on, u znak zahvalnosti, pored izvora podigao manastir posvećen sv. Nikoli11). Po tom predanju, i ovo mjesto se u stara vremena zvalo Toplica, a tek kasnije dobilo ime Banja12). Ako je ovo tačno, onda je manastir Banja mnogo stariji nego što pretpostavljaju njegovi sadašnji domaćini. U srpskim ljetopisima ne govori se ništa o građenju manastira za vrijeme kralja Uroša I. Ali zato ljetopisi kažu da je tvorac srpske države veliki Stefan Nemanja (krajem XII vijeka) podigao hram Sv. Nikole Čudotvorca u Toplici13).
7) Ime ovog grebena nije se moglo identifikovati.
8) Na lijevoj obali Lima bio je pod planinom Bićem grad Jagad. Poslije I ustanka ova tvrđava imala je još veći strategijski značaj jer su iz nje Turci branili granice Bosne i Hercegovine od Srba. U jednom fermanu manastira Sv. Trojice ovaj se grad naziva Bišćanski grad (P. Mrkonjić: or. cit., str. 304). Na specijalnim austrijskim kartama ova tvrđava ubilježena je pod imenom Jagod.
9) Giljferding ovdje vjerovatno misli na Banjsku stijenu, uzvišenje jugoistočno od banje.
10) Uroš je umro 1280. g., a zvao se „hrapavi“ po promuklom glasu (K. Jireček. „Istorija Srba“. Knj. I, Beograd, 1952, str. 177).
11) Manastir Sv. Nikole u Dabru, današnji manastir Banja, postojao je u vrijeme Nemanjino. Prvobitna crkva stradala je od bogomila i obnovljena je za vlade Stefana Uroša III Dečanskog, pri episkopu dabarskom Nikoli 1329. g. (Vidi: V. Marković. „Pravoslavno monaštvo i manastiri u srednjevekovnoj Srbiji“. S. Karlovci, 1920, str. 66—67, i V. Ćorović. „Obnova manastira Banje“. Starinar, III ser., IV/192b—27, Beograd, 1928, str. 223—4).
12) Toplicom se zvala (a i danas se zove) oblast u slivu rijeke Toplice, sa glavnim gradom Prokupljem.
13) Giljferding zamjenjuje manastir Sv. Nikole što ga je Stefan Nemanja podigao 1168—72. g. na desnoj obali Toplice sa crkvom Sv. Nikole u Dabru, današnjim manastirom Banjom.
U periodu turske uprave manastir je bio razrušen. Ostali su samo goli zidovi dviju crkava14). Mjesto je bilo zaraslo šumom, a ljekoviti izvor razlijevao se neiskorišćen. Na vrelo bi rijetko došao poneki seljak iz okoline da se okupa ili da u toploj vodi kupa oboljele ovce i koze. Na cijelom prostoru od Sarajeva do Novog Pazara (250 vrsta ili 6 dana hoda) nije ostala nijedna pravoslavna crkva. Na teritoriji južne Bosne služba božja obavljala se samo u Novom Pazaru, gdje se crkva Sv. Petra i Pavla — prva poznata u istoriji pravoslavna crkva kod Srba — sačuvala od razaranja kojima su bili izvrgnuti bezbrojni hramovi što su ih u ovom kraju podigli Nemanjići tokom vremena. Pomenuo sam obnavljanje dobrunske crkve 1822. godine. Obnavljanje manastira Banje, izvršeno četiri godine kasnije15), bilo je mnogo važnije i korisnije, jer se tu služba obavljala neprestano.
14) U literaturi se ne pominje ovo razaranje. Poslije 1690. g. manastirska imanja stajala su 12 godina pusta i na osnovu carskog fermana uzeo ih je pljevaljski stanovnik Mustafa efendija. Ali ubrzo poslije toga je narod Staroga Vlaha, od Sjenice i od Novog Pazara povratio njegova dobra (V. Skarić. „Manastir Banja /kod Priboja/ poslije 1690. g.“ Bratstvo, Sarajevo, 1925, br. 1, str. 13—16).
15) O ovome obnavljanju manastira nije se moglo naći podataka u literaturi.
Posao obnavljanja manastira preuzeli su na sebe kaluđeri koji su ranije živjeli u manastiru Sv. Trojice kod Pljevalja ili Taslidže (Hercegovina). Oni su iskrčili šumu u manastirskom krugu i obnovili jednu od starih crkava. Drugu, na žalost, nisu poštedjeli, nego su njene zidove porušili da bi mogli upotrijebiti kamen za dovršavanje prve crkve. Nisu poštedjeli ni stare spomenike — nemilosrdno su zamazali krečom stare ikone (freske) i natpise, a njih je bilo na zidovima obnovljene crkve. Hram je prostran i visok. Nad oltarom je podignuto kube sa šiljastim krovom i malim željeznim krstom na vrhu16). Unutrašnjost još nije dovršena jer nema sredstava. Umjesto ikonostasa stoje gole daske. Podignute su i skromne ćelije za kaluđere. Izgrađen je i han za goste koji dolaze na kupanje. Izvor privlači manastiru mnogo svijeta i sada ga posjećuju ne samo seljaci nego i ljudi ,,više klase“, činovnici i trgovci iz obližnjih srbijanskih okruga. Iz zahvalnosti, kaluđeri su, uz izvor, podigli drveni bazen i ogradili ga ogradom kako bi se posjetioci zaštitili od indiskretnih pogleda. Ali je to, kako mi izgleda, slaba zaštita. Pokraj izvora, naime, ima uzvišenje sa koga se, kao na dlanu, može vidjeti sve šta se dešava u bazenu.
16) Crkva ima osnovu u obliku krsta upisanoga u pravougaonik. (V. R. Petković: or. cit., str. 13).
Kada sam stigao u Banju, masa muškaraca, žena i dječice tiskala se oko kupališta. Svako lice koje dođe manastiru, pa bilo ono i zdravo, smatra za dužnost da se pokvasi u ljekovitoj vodi. Svuda naokolo uz manastirsku ogradu (djelimično drvena ograda, a djelimično zidovi) nalazili su se redovi jadne kljusadi na kojoj su seljaci dojahali ili su na njoj dotjerali životne namirnice: hljeb, rakiju i tome slično. Na jednoj strani podignut je red niskih koliba od pruća i granja u koje se sa teškom mukom smjestio nekakav prodavač nudeći lijepom polu staklene bisere i druge ukrase i nakite. U neke kolibe sklonili su se bogomoljci, ali se većina hodočasnika, bez obzira na kišu, koja je nekoliko puta počela padati, ravnodušno razmjestila pod otvorenim nebom. Oni su zauzeli gotovo cijelo manastirsko dvorište, ostavivši dovoljno mjesta samo za igranje narodnog kola. Najgušće je bio naseljen omanji brežuljak uz manastir, podignut od kamena i smeća.
Uvjeravali su me da je na tom mjestu bila zvonara, koja je davno srušena, i da se pod brežuljkom nalazi podrum, u koji su kaluđeri, za vrijeme proganjanja, sklonili zvona, a može biti i još neke druge stvari. Poslije toga podrum su zazidali. Upitao sam zašto ne otvore podrum i ne vide šta u njemu ima. „Ne smije se“, odgovoriše mi, „bojimo se Turaka. Kada bismo otvorili podrum, Turci bi kazali da smo našli blago, pa bi i kožu zderali sa nas.“ Uveče, uoči Ilindana, masa je bila još trijezna i pristojna. Tu i tamo čula se samo pjesma. Večernju službu ljudi su odstojali tiho i smjerno. A poslije večernje nastala je pijanka. S kraja na kraj manastirskog dvorišta povela su se kola i nikle igre. U kolu se muškarci i žene (pretežno žene) ravnomjerno kreću naokolo, „kolaju“, držeći se za ruke i pri tome stegnuto i razvučeno pjevaju. U „igranju“ učestvuju isključivo muškarci. Oni takođe obrazuju krug i, držeći se za ruke, igraju naginjući se naprijed i tupkaju nogama uz zvuke piskavih dipli.
U ovim igrama najviše se ističu srbijanski panduri (vojnici pogranično straže), koji o praznicima dođu iz najbližih pograničnik stražarskih odreda Kneževine Srbije. Panduri predstavljaju neobičan kontrast gomili Bosanaca i Hercegovaca koja ih okružuje. Kakva srčanost, hitrost, umješnost i vedrina u pokretima Srbijanaca* u poređenju sa nevještom i malodušnom bojažljivošću turskih podanika! Eto kako na ljude utiče svijest o nezavisnosti i samostalnosti. Čak se i jezik oplemenio.
* Stanovnike Kneževine Srbije narod naziva „Srbijancima“ praveći tako razliku između stanovnika Srbije i ostalih Srba.
Kod Srba je govor mnogo čistiji i u njemu se tako često ne čuju neslikoviti turski izrazi, koji čine skoro svaku treću riječ u konverzaciji Bosanaca. U čitavoj ovoj gomili koja se slegla kod manastira Banje niko nije mogao da se u igranju takmiči sa srpskim pandurima. Podstaknuti njihovim.primjerom, i bosanski seljaci obrazovali su tu i tamo grupice i počeli igrati, ali stvar nije napredovala, te su se igrači brzo rasipali. Bosanci su zaboravili igrati. Narodna kola išla su im bolje, ali ta kola, kako su mi govorili, nisu ni izdaleka tako dobra kao ona u Srbiji. Slovensko kolo u Bosni tek sada ponovo oživljava. Narod ga još nije zaboravio kao svoju igru. Ranije nije bilo manastira ni zbornih mjesta gdje bi se narod mogao najbolje veseliti i zabavljati. Po selima se vrlo rijetko smjelo povesti kolo, izuzimajući polunezavisne nahije na crnogorskoj granici. Pjevale su se pjesme, ali pojedinačno i bez spoljašnjih znakova veselja.
Izgled mnoštva naroda koji se veseli u manastirskom dvorištu bio je noću neobično originalan. Sva je okolina odjekivala od otegnutih srpskih pjesama. Njihova jednolična melodija, kad je pjeva jedan čovjek, veoma je neprijatna uhu stranca, ali u masi, te melodije izazivaju snažan, pa čak i veličanstven efekat. Na svakom koraku nailaziš na kolo koje se lagano kreće. Često neko u kolu započne pjevati, pa se cijelo kolo snažno i dugo smije. Ponegdje momci stoje u parovima sa djevojkama i, po svoj prilici, otkrivaju, u ovoj opštoj larmi, jedno drugom tajne.
Lomače i zublje pridavale su čitavoj sceni najfantastičniji izgled. Vrijeme je bilo vlažno i da se ne bi ometalo veselje, prizivala se u pomoć rakija. Pod njenim uticajem narod se sve više i više razigravao. Čak je i ženski pol ispoljavao veliku sklonost prema rakiji. Među muškarcima bilo je mnogo i takvih junaka koji su, kako sam slušao, popili te noći po tri oke (oko 9 funti) rakije. Seljaci nisu žalili novac koji su za rakiju trošili. Poneki od njih zasjedne pored bureta i u početku pije nudeći priju ili sestru i izmjenjuje s njima zdravice. Uskoro, kada mu rakija udari u glavu, poziva sve odreda i nudi ih da piju na njegov račun i u njegovo zdravlje, bez obzira da li su to poznanici ili nepoznati ljudi.
Tako su se Bosanci veselili cijelu noć i niko nije oka sklopio. U svitanje je počelo jutarnje bogosluženje, a za njim odmah i liturgija. Masa je nagrnula u crkvu. Možete zamisliti kako je moglo biti ovo hodočašće. Crkva je bila tako puna da je sveštenik s teškom mukom uspio da izađe pred carske dveri. Gomila se, poput valova, gibala: sad navali naprijed, sad se povrati natrag. Buka je bila neopisiva. Usred opšteg žamora izdvajala se čas grdnja i psovka, čas jauk prigušenog djeteta, čas vrisak nekakve lude žene koju su silom vodili, primoravajući je da se sagne pod jevanđelje dok sveštenik iz njega čita (to je ovdje uobičajen način liječenja ove strašne bolesti, neobično raširene među bosanskim seljacima. Čak i Muslimani tako liječe umobolne pozivajući pravoslavnog sveštenika da nad njima čita jevanđelje).
Ne osuđujte prestrogo siromašne Bosance! Njihov život je tako težak da oni, samo jednom u godini, kada se skupe o prazniku kod manastira, traže ne skromnu zabavu, nego samozaborav. Šta oni znaju o crkvi i o bogosluženju? Nekoliko pokoljenja živjelo je i umiralo ne vidjevši nikada crkvu niti je, cijelog svog života, slušalo liturgiju. I sada, kada su u nekim mjestima obnovljene crkve i manastiri, koliko li još u Bosni ima takvih seljaka koji ne mogu da posjete bogomolje! To je za stanovnike udaljenih sela čitavo putešestvije, podvig! Koliko li je među ilindanskim posjetiocima manastira Banje bilo takvih koji su tek tada, prvi put u životu, ušli u crkvu. Prema mome zapažanju, kaluđeri ne samo što nisu sprečavali narod da se bučno zabavlja i veseli nego su sa razumijevanjem i simpatijom posmatrali kopanje kola i slušali pjesme seljaka.
U svemu tome oni su se, bez sumnje, rukovodili ne samo razmišljanjem nego, svakako, i pouzdanim urođenim instinktom. Jer što se u narodu sačuvalo pravoslavlje usred svih mogućih ugnjetavanja i gonjenja, u narodu, što nije imao crkava i bio prepušten u ruke takvoj hijerarhiji koja je ljude mogla prije odvratiti od vjere nego je podgrijavati, samim tim pravoslavlje — pored svoje izvanredne moći kojom je prodrlo u narodnu dušu i s njom se srodilo — duguje i uticaju narodne poezije. Narodna pjesma, koju poznaje i pjeva energično svaki pravoslavni Srbin u Turskoj, to je ono usmeno predanje koje Srbina, usred žalosne sadašnjice, veže sa slavnom prošlošću i pothranjuje u njemu nadu na budućnost. Opisao sam noćna veselja hodočasnika u manastiru Banji. Sve te pjesme, igre i pijanke ponoviće su se drugoga dana poslije službe božije, samo u mnogo većem stepenu. Veselje je dostiglo vrhunac na panađuru (tako Srbi nazivaju, po grčkoj riječi , zbor, vašar kod manastira o praznicima).
Ja sam pošao dalje. Pored turskog sela Kratovo i srpskih (tj. pravoslavnih) sela Čelice i Rutoše17), put nas je vodio ka visokom planinskom predjelu Starome Vlahu18). Na Starom Vlahu nema kamenjara ni hridina, ali se taj predio odlikuje masivnošću i veličanstvenim izgledom. Na njemu se formiralo nekoliko zaravni, terasa. Naglo se penjete na visinu, a zatim idete poljem pokrivenim travom i ravnim kao ćilim, pa se ponovo uspinjete i opet nailazite na polje. Visoki dio Starog Vlaha, takozvani Crni vrh, obrastao je u gustu borovu šumu i neobično je mračan. Na samom vrhu vegetacija je slaba. Put koji vodi preko Starog Vlaha služi kao granica između Bosne i Hercegovine. S lijeve strane puta vidi se lanac srpskih karaula tako da ovdje bosanska teritorija na velikom prostoru obrazuje pogranični pojas od pola do jedne vrste. Čudnovato je zašto je turska uprava pripojila novopazarsku oblast Bosni jer ona s Bosnom nema ništa zajedničko. U stvari, Bosna se završava na Starom Vlahu. Iza ovoga masiva počinje Stara Srbija. Narod pamti ovu prirodnu podjelu, a i crkva je tu granicu sačuvala: potočić u podnožju Staroga Vlaha čini granicu bosanske dijeceze. Do potoka je bosanska, a odavde počinje prizrenska mitropolija. U etnografskom pogledu, sjeverno od Staroga Vlaha dominira slovenski elemenat, a južno od ovog masiva, slovenski elemenat miješa se i bori s albanskim.
17) U originalu: Čelici i Rutošъ. U „Imeniku mesta u NR Srbiji…“ Beograd, 1960, stoji: Rutoši.
18) Stari Vlah, planinska oblast u jugozapadnom dijelu Srbije, pominje se prvi put 1169. g., u povelji Stefana Nemanje manastiru Studenici (Mala enciklopedija, Prosveta, 2, Beograd).
Kako saznajemo u prva tri dana ove godine u Priboju nije rođena nijedna beba.
Prema podacima popisa iz 2011. godine, u Priboju je zabeležen negativan prirodan priraštaj. Stopa priraštaja od -5 nikako ne može biti dobra i sigurno je poziv na uzbunu.
Prosečna starost Pribojaca je 42 godine.