Roman o zločinu u Štrpcima

Roman „671“ za temu ima otmicu u Štrpcima, zločin od 27. februara 1993. godine, kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd-Bar, mučili ih, a zatim ubili.

„Nevinost nema nacionalno porijeklo ni političko opredjeljenje“

Napisao ga je Aleksandar Tutuš, rođen u Kninu, profesor filozofije, koji u Irskoj radi kao kuvar. Za sebe kaže da je Dinarac koji voli Bunjina, ne voli vlast, a slaže se sa Kjerkegorom. Na pitanje zašto ga je zainteresovao baš ovaj zločin, Tutuš odgovara da je, kao pripadnik srpskog naroda koji je nevin masovno stradavao u logorima i jamama, odlučio da piše o zločinu koje su počinile srpske snage nad nevinim Muslimanima ili Bošnjacima prije 27 godina, „jer nevinost nema nacionalno porijeklo ni političko opredjeljenje, nevinost je univerzalna – svečovječja“.

– Odlučio sam da pišem o žrtvama drugog naroda da bi probudio u sebi i drugima one vrijednosti koje su lukavo prekrivane višedecenijskim lažnim projektima, prije svega čojstvo, koje znači imati svijest o slabijem od sebe i zaštititi slabijeg od sebe – od sebe. Razlog je i taj što je ovo jedan poseban i istaknut slučaj kada je država, čiji su ovi nevino postradali državljani, zatajila, osim N. N. lica, kojem sam dao ime Tomas i literarnom fikcijom u par redaka odao mu poštu. Koliko smo smo naučili za ovih 27 godina? Zar slučaj Savamale i brojni drugi, nije takođe slučaj zatajenja države? Neuporedljivo je manja šteta, ne mogu se upoređivati nekolike kuće i ljudski životi, ali princip kad država umjesto da bude zaštitnica postaje goropadna zvijer je isti, kaže naš sagovornik, koji rado koristi arhaične, dinarske izraze.

Da li je knjiga čisto dokumentarna ili ima i umetničkih elemenata?

– Stvarni su vrijeme i mjesto nemilog događaja. Što se tiče stradalih i njihovog identiteta, nalazi se par vrlo grubo uzetih činjenica kao što su ime i porijeklo oficira JNA u penziji, Tome Buzova, koji kroz radnju knjige ima nadimak Barba. Ostalo je uglavnom fikcija koja ima za cilj opisati da žrtve iako drugačijeg imena i porijekla žive uobičajen život, ispunjen običnim problemima, jednakim htijenjima i nadanjima. Prateći Fadila ili Barbu vežemo se za njih na jednom opštem, najširem i istovremeno najdubljem nivou. I broj voza je dokument u jednom strogom smislu, iza tog broja stoji voz u kojem su se izmješale stvarne sudbine, izdigli pravi vitezovi jednog vremena kao što je bio i penzionisani oficir Tomo Buzov i pognule glave skoro hiljadu putnika koji nisu imali snage ni hrabrosti oduprijeti se i zaštititi svoje saputnike

Reakcije na roman govore da mnogi nisu shvatili njegovu svrhu?

– Moje dvogodišnje traženje izdavača vrlo se interesantno završilo. Kao po nekom promislu, došao sam u knjižaru Hilandarske zadužbine i upoznao uvaženog gospodina i brata Nikolu Drobnjakovića, glavnog urednika izdavačke kuće Bernar. Roman je odštampan, a u narednim mjesecima kontaktirao sam nekoliko novinara sa prostora bivše Jugoslavije, slao im primjerke knjige u želji da se još neko upozna sa romanom i da eventualno napiše neku recenziju. Reakcije koje su usljedile neću pojedinačno komentarisati, ali ukupno uzev, interesantno su i važno iskustvo. Izostalo je prvenstveno razumjevanje cilja knjige. U inboks su stizale poruke da je nesporan moj talenat, ali da sam trebao napraviti roman muškijim, u smislu da sam trebao puno strasnije popljuvati vlastiti narod. Roman sam na čitanje poslao i Muharemu Bazdulju. On mi je odgovorio da, ako ću prihvatiti to kao estetski sud, pročitao roman u dahu. Da mi je neko onda, ili ovog jutra ponudio milion nečeg konvertibilnog u zamjenu za to pismo, izabrao bih to pismo.

Zašto niste kontaktirali porodice žrtava?

– Bojim se da bi porodicama postradalih roman možda bio razočarenje, mogli bi pomisliti da to i nije roman o otmici putnika na liniji 671 i svo to pisanije doživjeti čak i kao zloupotrebu svojih najmilijih. To i nije roman o samom tom činu. U tom se romanu ne opisuje zlo i patnja, skoro ga se i ne dotiče. Roman opisuje obične dane običnih ljudi u neobično vrijeme, koji pokušavaju ostati normalni i svoji. Otmica je jedno grozomorno buđenje, otrežnjenje, šamar stvarnosti, rez koji sve prekida, kao što je prekinut život stradalih. Nakon tog reza nema ništa, roman se završava. Ali može početi preispitivanje, samospoznaja i kajanje. Država za svoje zatajenje treba tražiti oprost od porodica žrtava, ali i platiti. Na žalost države kod nas tako često mjenjaju ime da podsjećaju na manipulante koji gase stara i otvaraju nova preduzeća da bi izbjegli odgovornost.

Koliko je roman protkan ličnim iskustvom i da li se mogu promišljati koreni zločina?

– Spontano sam unosio neka svoja iskustva, dileme i pitanja u likove romana, posebice u lik Radovana, kao neku nesvakidašnju autobiografiju. Iskustvo sa studija filozofije, ratno, izbjegličko, boravak u bezbroj gradova, različitih država i različitih poslova koje sam radio. Ono se nalazi u svakom slovu i kao da pokušava da se izlječi od samog sebe, od sopstvenog tereta. Konkretno, o uzrocima otmice u Štrpcima nije moguće ne misliti, jer na osnovu tog pojedinačnog zločina otkrivaju se i principi i uzroci mnogih drugih, a nazire se i ustrojstvo zbivanja na Balkanu, naročito u drugoj polovici dvadesetog vijeka.

Taj zločin nikako nije išao u prilog srpskoj strani, baš zbog toga je i naručen, naprotiv, uz inscenirane masakre u Sarajevu, ukupna slika koja se formirala o Srbima bila je pogubna, pokazaće sve ono što slijedi.

Da li je projekat srpskog nacionalizma kreiran na Gazimestanu?

– Ubjeđen sam da je nacionalizam devedesetih, čiji su simboli kreirani još ’89 na Gazimestanu projekt unižavanja i obesmišljavanja svega što je uzvišeno i plemenito u srpstvu. Nije bilo drugog načina da se narod koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio svaku treću mušku glavu, nad kojim je izvršen genocid u Drugom svjetskom ratu, nego da se isti taj narod prisili na kulturno, identitetsko, političko samoubistvo, pa da bude proglašen za najgoreg od najgorih. To političko i svako drugo samoubistvo Srbi su izvršili nad samima sobom zahvaljujući državnoj politici devedesetih koja nije bila slučajna, i nije bila takva zato što nemamo pametnih ljudi – ona je bila projekt. U toj podvali možemo naći uzroke zla počinjenog s naše strane, tog zla koje je upravo najviše naškodilo kolektivu u cjelosti.

S.Bjelić

Izvor: „Danas“


Dokumentarni film o otmici i zločinu u Štrpcima

https://youtu.be/QPsAaZPgKBs

Zločin u Štrpcima – 25 godina bez pravde za žrtve

U utorak, 27. februara 2018. godine, navršava se 25 godina od zločina u Štrpcima, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), na železničkoj stanici u Štrpcima (BiH), iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd–Bar izveli i ubili 20 putnika, civila nesrpske nacionalnosti. Porodice žrtava 25 godina čekaju na sudsku pravdu u Srbiji i na priznanje statusa porodica civilnih žrtava rata. Настави са читањем „Zločin u Štrpcima – 25 godina bez pravde za žrtve“

Boris Dežulović: Jedan od tisuću

Prije tri dana, u Srbiji i Bosni i Hercegovini – vidjeli smo krajičkom oka u novinama kratku vijest – uhapšeno je petnaest ljudi odgovornih za ratni zločin u istočnoj BiH prije gotovo dvadeset dvije godine, kad su na jednoj maloj željezničkoj stanici u jugoistočnom korneru Bosne pripadnici srpske paravojske zaustavili vlak iz Beograda, izveli iz njega sve muslimane, pa ih nakon okrutnog mučenja hladnokrvno likvidirali i bacili u Drinu.Bilo je predavno da bismo pamtili, bilo je predaleko da bismo znali, bilo je predavno i predaleko da bi nas se uopće ticalo.


Boris-Dezulovic
Boris Dežulović

Bila je to, naime, posve interna stvar između Srba i Bošnjaka, kao što je njihova i danas, kad tužiteljstva Srbije i BiH novinarima daju izjave o spektakularnoj zajedničkoj akciji, sugrađani i obitelji zločinaca u Republici Srpskoj protestiraju zbog hapšenja, a obitelji davnih bošnjačkih žrtava pristižu na tužan doček pravde.

 

Kao što su se na uzaludnim dočecima okupljali svih ovih godina, u malom gradu Prijepolju na jugu Srbije, dokle devetnaest ubijenih nikad nije stiglo. I posljednje veljače, na godišnjicu otmice, okupili su se tamo uglednici bošnjačkih udruga i članovi obitelji, izmolili fatihu za svoje očeve, braću i sinove, i – kao svake godine – bacili u Drinu osamnaest ruža.

 

Strpci spomenik
Spomenik u Prijepolju otetim civilima u Štrpcima

Strah na stanici

Da, bilo je osamnaest ruža za devetnaest žrtava: za jednu od njih nije bilo ni ruže ni molitve.

Tomo Buzov bio je, naime, statistički Hrvat, iz Rudina u Kaštel Novom, od velikog i poznatog roda Buzovih. Tamo ga, međutim, slabo pamte: kao kapetan prve klase u onoj vojsci, u Novom Beogradu je dočekao i penziju i rat. Imao je pedeset tri godine i sina Darka na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori, u Podgorici. Tamo se i bio uputio, da posjeti sina, kad je u subotu 27. veljače 1993. u deset ujutro sjeo u vlak 671, popularni Lovćen na liniji Beograd-Bar.

Već na polasku vlak je kasnio sat vremena, jer su se stanicom i vagonima muvali policajci i naoružani neki muškarci u maskirnim uniformama. Sljedećih nekoliko sati policajci su obilazili su kupee zajedno s kondukterom, koji je od svakog od tisuću putnika, koliko ih je bilo u vlaku, tražio putnu kartu i osobnu iskaznicu. Nikad to nije bilo, da se uz putnu kartu traži i legitimacija – šaptom su se čudili putnici, a policija ih je smirivala objašnjenjem kako se „pojavio neki šverc“.

Koju minutu prije četiri poslijepodne vlak se uz škripu zaustavio u Štrpcima, jedinoj stanici na svih četiri stotine sedamdeset šest kilometara slavne srpsko-crnogorske pruge koja se nalazi u Bosni i Hercegovini. Mala je to stanica, nikad se tu Lovćen zaustavio nije, pa su nelagoda i strah brzo ispunili zagušljive, zatvorene kupee. Onda su se iz daljih vagona začuli žamor i glasna zapomaganja, odrješiti muški glas izvikivao je bošnjačka prezimena, i nije prošlo dugo prije nego su putnici u vlaku shvatili što se događa.

Hiljadu putnika uplašeno je gledalo u vlastite blatnjave cipele, bojeći se i proviriti kroz prozore na stanicu, gdje su izvedene Bošnjake postrojavali pored kamiona sa zelenom ceradom. Tek s vremena na vrijeme neki bi se ohrabrili pa doviknuli „Vodite ih, strijeljajte ih!“.

Mogao je odšutjeti i umirovljeni oficir, Kaštelanin Tomo Buzov. Samo da je šutio, da se udubio u novine ili pravio da drijema, da je gledao vlastite blatnjave cipele i vlastita posla – a imao je svojih, važnijih poslova, imao je na jednom kraju pruge suprugu, a na drugom sina – trgnula bi ga nekoliko minuta kasnije lokomotiva i mala stanica Štrpci zauvijek bi ostala iza zaleđenog stakla na prozoru kupea. Samo, eto, da je šutio, kao ostalih hiljadu putnika u vlaku 671. Ali nije mogao. Ustao je konačno sa svog sjedišta i glasno uzviknuo: „Stanite, ljudi, šta to radite!? Ima li u ovoj zemlji zakona?“

Bila je to – i onda je bilo jasno, a kamoli danas – posve suluda, besmislena reakcija. Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti. Nije riječ jednog penzionera mogla biti jača od tridesetak naoružanih policajaca i vojnika: bilo je to jače samo od njega.

Tako se Kaštelanin Tomo Buzov, umjesto na porti podgoričkog garnizona, u posjetu sinu Darku, te subote našao u kamionu s osamnaest Bošnjaka, koje su pripadnici paravojne grupe Osvetnici iz Višegrada odveli u selo Prelovo kraj Višegrada. U gimnastičkoj dvorani osnovne škole okrutno je mučen i premlaćen, prije nego što je i na njega došao red da uđe u jednu garažu, gdje je čekao vođa Osvetnika Milan Lukić.

Bez molitve i ruže

Supruga Koviljka i sin Darko nikad nisu pokopali Tomu. Od devetnaest žrtava otmice u Štrpcima, identificirane su i sahranjene samo tri, pronađene kasnije u jezeru Perućac.

Sve ostale, međutim, u komemoracijama u Prijepolju imaju svoju množinu, kao što svoju množinu na demonstracijama u Višegradu imaju i ubojice, i kao što je svoju množinu u vlaku 671 imalo tisuću putnika zagledanih u vlastite blatnjave cipele.

Samo Tomo Buzov nema množine i nikoga se ne tiče. Iako je bio žrtva, nema za njega molitve i ruže na spomenu ubijenima: što se njih tiče, nije bio statistički Bošnjak. Iako nije bio statistički Bošnjak, iako je bio oficir JNA na putu u posjeti sinu u istoj toj vojsci, ne pamte ga ni njegova posljednja domovina, ni njegova nekadašnja vojska: što se njih tiče, bio je statistički Hrvat. Iako je bio statistički Hrvat, Kaštelanin, ne pamte ga ni Hrvatska ni Kaštel Novi: što se njih tiče, bio je izdajnik.

Pamti ga, eto, samo poneki od tisuću suputnika iz vlaka 671 na liniji Beograd-Bar, svjedoka koji su se na sudu sjetili čovjeka što nije mogao šutjeti. A nema statistički tijesnije manjine, nema veće jednine i strašnije samoće od one u kojoj se ne može šutjeti. Malo je takvih, statistički je jedan na hiljadu. Poput zaboravljenog Kaštelanina Tome Buzova, čovjeka koji nije mogao šutjeti.
Jednog od hiljadu.

Izvor: Slobodna Dalmacija                          Autor: Boris  Dežulović

Kako je sarajevskim gimnazijalcima govorio Zaratustra

Miloš Vidaković i Ivo Andrić

Prenosimo vam danas tekst iz nedeljnika „Vreme“ koji je pre dve godine napisao Muharem Bazdulj, književnik, a posvećen je priči o prijateljstvu između Miloša Vidakovića i Ive Andrića. Vidaković je rođen u Štrpcima, iako Štrpca ne pripadaju opštini Priboj, smatramo da ipak treba da znamo da je jedna takva pesnička veličina rođena u našoj blizini.

Piše: Muharem Bazdulj

NASTUPAJUĆE, 2011. GODINE NAVRŠAVA SE POLA VEKA OTKAKO JE IVO ANDRIĆ DOBIO NOBELOVU NAGRADU. TIM SU POVODOM VEĆ NAJAVLJENE RAZLIČITE KONFERENCIJE I MANIFESTACIJE. NEKAKO U SENCI PEDESETOGODIŠNJICE NOBELOVE NAGRADE, OSTAJE ANDRIĆEVSKA – STOGODIŠNJICA. ISTE GODINE SE, NAIME, NAVRŠAVA TAČNO JEDNO STOLEĆE OTKAKO JE ANDRIĆ UŠAO U SVET KNJIGE I KNJIŽEVNOSTI. U BROJEVIMA 18 I 20 SARAJEVSKE BOSANSKE VILE1911. GODINE OBJAVLJENE SU ANDRIĆEVE PESME; IZMEĐU OVA DVA IZDANJA, U BROJU 19, DAKLE, OBJAVLJENA JE PESMA MILOŠA VIDAKOVIĆA U KOJOJ SE ZAZIVA ANDRIĆ

Miloš Vidaković i Ivo Andrić
Miloš Vidaković i Ivo Andrić

Pišući u svojoj knjizi Rani Andrić o sarajevskim gimnazijalcima koji su se okupljali oko Dimitrija Mitrinovića, Miroslav Karaulac kaže: „Andrić je u ovoj družini već imao nešto slave i zvuka. Bosanska vila koja je u ono doba važila za samo meru duhovnih vrednosti objavila mu je 1911. dve pesme – U sumrak i Blaga i dobra mesečina, promovišući prva njegov rani pesnički dar. Te godine njegovo ime je već prepoznatljivo barem u sarajevskom duhovnom vilajetu.

GleIvoveć su jablani žuti
I sve je sumorno – sumorno…’

obratiće mu se Miloš Vidaković pesmom objavljenom te iste, 1911. godine uBosanskoj vili, koja je sačuvala nešto od tih šetnji i te jeseni, od teme i razgovora i gimnazijske ustreptalosti pred putevima života.“

Настави са читањем „Kako je sarajevskim gimnazijalcima govorio Zaratustra“