O hljebonoši i humanitarcu Željku Vidakoviću

Pomoć dobrotvora najpotrebnija je djeci, starim i usamljenim i bolesnim.

Dobrotovori su ljudi golubijeg srca, koji dio sebe i slobodnog vremena daju drugima da bi im uz znak zahvalnosti bio podaren osmjeh, topla ljudska riječ i iskren blagoslov.
I ništa više.

Jedan od takvih je Željko Vidaković iz Štrbaca, harmonikaš po zanimanju, veseljak po opredjeljenju, otac troje djece uspješnih sportista, koji se odlučio da usamljenim staricama i starcima na kućni prag, besplatno, donosi – hljeb naš nasušni.

Nedeljom iz Priboja

Svake nedjelje ujutro Vidaković, kad dobije hljeb iz pekare u Priboju, sjeda u auto, i po tačnom rasporedu dolazi pred kuće starih i iznemoglih, koji ga s radošću čekaju da ima isporuči zalihe za nedelju dana

“Počeo sam ovo da radim prije sedam godina i radiću dok ijedan starac ili starica budu živi, ” počinje priču ovaj neobični humanitarac pokazjući pune gajbe najvažnije životne namirnice.
Veli da se odlučio da pomaže jer od Bijelog Brda do Višegrada u selima nema ni jedne prodavnice prehrambenih proizvoda i to u dužini od dvadesetak kilometara.
“Uživam gledajući kako me tačno u određeno vrijeme, s osmjehom i čežnjom, starci čekaju pored puta “da prime svoje sledovanje”. Usput se pomalo ispričamo, oni se izjadaju o svojim načešće penzionerskim brigama a višak hljeba stave u zamrzivač i tako do sledećeg mog dolazska, “objašnjava Vidaković.

Hljebom ali i ostalim potrepštinama Željko opslužuje trenutno oko dvadesetak staraca i starica.
“Da natočim gorivo pomegne mi često arhimandrit manastira Svetog Nikole u Dobrunskoj Rijeci Jovan Gardović koji, je , na svoj način uvijek na usluzi ovoj kategoriji ljudi i žena, ” ističe Vidaković.

Željko se sprijateljio sa svojim starinama, on je prvi koji im u nedeljno jutro zakuca na vrata i pozdravi ih sa “pomozi Bog” ili “dobro jutro”.
Popšto se dobročinstvo dobrim vraća mnogi od njih ga zovu na prvu jutarnju kafu, obaveznu rakijicu “jer valja se za praznik”, a često mu u ruku tutnu ono što imaju u kući – suvu voćku, jabuku zečušu, napolitanku ili jednostavno kocku šećera.

“Oni su ti koji znaju sve o meni, kao i ja o njima, radujuse sa mnom svojim radostima ili tuguju s mojim tugama. Najteže mi je kad jave da neko od njih zauvijek napustio ovaj svijet. Prislužim svijeću u manastiru za pokoj njihove duše i to je sve što za njih još mogu učiniti, ” priča ovaj humanitarac.

Željko hljeb razvozi u sela Vardište, Dobrunska Rijeka, Dobrun i Bosanska Jagodina.
Tog nedeljnog jutra, kad smo zajedno sa Željkom razvozili hljeb obišli smo starca Veljka u Bosanskoj Jagodini, Sava Jovičića u naselju Kolonija u Dobrunu zatim Fatimu Bašić i još neke u tom mjestu, i Ružicu Kuljić u Vardištu kao i starine u Dobrunskoj Rijeci.

Blagoslov kao satisfakcija

” Svi ti divni usamljeni ljudi me blagosiljaju, pozdravljaju moje najmilije, žele mi sve najbolje u životu i to mi je statisfakcija za sve ovo što činim, ” zaključuje priču humanitarac stavljajući dva somuna pod nastrešicu izletišta Čarolija u Vradištu, jer je njegov prijatelj Čedo Jovičić tog jutra prispao.

Vratio kofer pun evra

Željko Vidaković je čovjek koji je prije nekoliko godina pronašao izgubljeni kofer sa više desetina hiljada dolara. I što je za njega normalno, vratio je svaku novčanicu u posednji cent. Nije tražio nagradu.

Izvor: „Višegradske vijesti“ Autor: R. Tasić