Roman „671“ za temu ima otmicu u Štrpcima, zločin od 27. februara 1993. godine, kada su pripadnici srpskih paravojnih jedinica oteli grupu putnika iz voza 671 na relaciji Beograd-Bar, mučili ih, a zatim ubili.
„Nevinost nema nacionalno porijeklo ni političko opredjeljenje“
Napisao ga je Aleksandar Tutuš, rođen u Kninu, profesor filozofije, koji u Irskoj radi kao kuvar. Za sebe kaže da je Dinarac koji voli Bunjina, ne voli vlast, a slaže se sa Kjerkegorom. Na pitanje zašto ga je zainteresovao baš ovaj zločin, Tutuš odgovara da je, kao pripadnik srpskog naroda koji je nevin masovno stradavao u logorima i jamama, odlučio da piše o zločinu koje su počinile srpske snage nad nevinim Muslimanima ili Bošnjacima prije 27 godina, „jer nevinost nema nacionalno porijeklo ni političko opredjeljenje, nevinost je univerzalna – svečovječja“.
– Odlučio sam da pišem o žrtvama drugog naroda da bi probudio u sebi i drugima one vrijednosti koje su lukavo prekrivane višedecenijskim lažnim projektima, prije svega čojstvo, koje znači imati svijest o slabijem od sebe i zaštititi slabijeg od sebe – od sebe. Razlog je i taj što je ovo jedan poseban i istaknut slučaj kada je država, čiji su ovi nevino postradali državljani, zatajila, osim N. N. lica, kojem sam dao ime Tomas i literarnom fikcijom u par redaka odao mu poštu. Koliko smo smo naučili za ovih 27 godina? Zar slučaj Savamale i brojni drugi, nije takođe slučaj zatajenja države? Neuporedljivo je manja šteta, ne mogu se upoređivati nekolike kuće i ljudski životi, ali princip kad država umjesto da bude zaštitnica postaje goropadna zvijer je isti, kaže naš sagovornik, koji rado koristi arhaične, dinarske izraze.
Da li je knjiga čisto dokumentarna ili ima i umetničkih elemenata?
– Stvarni su vrijeme i mjesto nemilog događaja. Što se tiče stradalih i njihovog identiteta, nalazi se par vrlo grubo uzetih činjenica kao što su ime i porijeklo oficira JNA u penziji, Tome Buzova, koji kroz radnju knjige ima nadimak Barba. Ostalo je uglavnom fikcija koja ima za cilj opisati da žrtve iako drugačijeg imena i porijekla žive uobičajen život, ispunjen običnim problemima, jednakim htijenjima i nadanjima. Prateći Fadila ili Barbu vežemo se za njih na jednom opštem, najširem i istovremeno najdubljem nivou. I broj voza je dokument u jednom strogom smislu, iza tog broja stoji voz u kojem su se izmješale stvarne sudbine, izdigli pravi vitezovi jednog vremena kao što je bio i penzionisani oficir Tomo Buzov i pognule glave skoro hiljadu putnika koji nisu imali snage ni hrabrosti oduprijeti se i zaštititi svoje saputnike
Reakcije na roman govore da mnogi nisu shvatili njegovu svrhu?
– Moje dvogodišnje traženje izdavača vrlo se interesantno završilo. Kao po nekom promislu, došao sam u knjižaru Hilandarske zadužbine i upoznao uvaženog gospodina i brata Nikolu Drobnjakovića, glavnog urednika izdavačke kuće Bernar. Roman je odštampan, a u narednim mjesecima kontaktirao sam nekoliko novinara sa prostora bivše Jugoslavije, slao im primjerke knjige u želji da se još neko upozna sa romanom i da eventualno napiše neku recenziju. Reakcije koje su usljedile neću pojedinačno komentarisati, ali ukupno uzev, interesantno su i važno iskustvo. Izostalo je prvenstveno razumjevanje cilja knjige. U inboks su stizale poruke da je nesporan moj talenat, ali da sam trebao napraviti roman muškijim, u smislu da sam trebao puno strasnije popljuvati vlastiti narod. Roman sam na čitanje poslao i Muharemu Bazdulju. On mi je odgovorio da, ako ću prihvatiti to kao estetski sud, pročitao roman u dahu. Da mi je neko onda, ili ovog jutra ponudio milion nečeg konvertibilnog u zamjenu za to pismo, izabrao bih to pismo.
Zašto niste kontaktirali porodice žrtava?
– Bojim se da bi porodicama postradalih roman možda bio razočarenje, mogli bi pomisliti da to i nije roman o otmici putnika na liniji 671 i svo to pisanije doživjeti čak i kao zloupotrebu svojih najmilijih. To i nije roman o samom tom činu. U tom se romanu ne opisuje zlo i patnja, skoro ga se i ne dotiče. Roman opisuje obične dane običnih ljudi u neobično vrijeme, koji pokušavaju ostati normalni i svoji. Otmica je jedno grozomorno buđenje, otrežnjenje, šamar stvarnosti, rez koji sve prekida, kao što je prekinut život stradalih. Nakon tog reza nema ništa, roman se završava. Ali može početi preispitivanje, samospoznaja i kajanje. Država za svoje zatajenje treba tražiti oprost od porodica žrtava, ali i platiti. Na žalost države kod nas tako često mjenjaju ime da podsjećaju na manipulante koji gase stara i otvaraju nova preduzeća da bi izbjegli odgovornost.
Koliko je roman protkan ličnim iskustvom i da li se mogu promišljati koreni zločina?
– Spontano sam unosio neka svoja iskustva, dileme i pitanja u likove romana, posebice u lik Radovana, kao neku nesvakidašnju autobiografiju. Iskustvo sa studija filozofije, ratno, izbjegličko, boravak u bezbroj gradova, različitih država i različitih poslova koje sam radio. Ono se nalazi u svakom slovu i kao da pokušava da se izlječi od samog sebe, od sopstvenog tereta. Konkretno, o uzrocima otmice u Štrpcima nije moguće ne misliti, jer na osnovu tog pojedinačnog zločina otkrivaju se i principi i uzroci mnogih drugih, a nazire se i ustrojstvo zbivanja na Balkanu, naročito u drugoj polovici dvadesetog vijeka.
Taj zločin nikako nije išao u prilog srpskoj strani, baš zbog toga je i naručen, naprotiv, uz inscenirane masakre u Sarajevu, ukupna slika koja se formirala o Srbima bila je pogubna, pokazaće sve ono što slijedi.
Da li je projekat srpskog nacionalizma kreiran na Gazimestanu?
– Ubjeđen sam da je nacionalizam devedesetih, čiji su simboli kreirani još ’89 na Gazimestanu projekt unižavanja i obesmišljavanja svega što je uzvišeno i plemenito u srpstvu. Nije bilo drugog načina da se narod koji je u Prvom svjetskom ratu izgubio svaku treću mušku glavu, nad kojim je izvršen genocid u Drugom svjetskom ratu, nego da se isti taj narod prisili na kulturno, identitetsko, političko samoubistvo, pa da bude proglašen za najgoreg od najgorih. To političko i svako drugo samoubistvo Srbi su izvršili nad samima sobom zahvaljujući državnoj politici devedesetih koja nije bila slučajna, i nije bila takva zato što nemamo pametnih ljudi – ona je bila projekt. U toj podvali možemo naći uzroke zla počinjenog s naše strane, tog zla koje je upravo najviše naškodilo kolektivu u cjelosti.
S.Bjelić
Izvor: „Danas“
