Komšiluk

Hisardžik, selo kod Prijepolja

 

Izvor: Danas    Autor: Indira Hadžagić Duraković

Kao na plamenim platnima Tarnera boje se prepliću, maze se, uranjaju jedna u drugu ovog oktobra. Lepa jesen u selu koje se zove Hidsardžik. Nadomak je Prijepolja

Iznad njega, na strmoj litici, Jerinin grad, ostaci srednjovekovne tvrđave. Sa hisara se pruža najlepši pogled na manastir Mileševu. A u daljini se naziru Pančićeve omorike, endemski iznikle u kanjonu reke Mileševke. Kroz Hisardžik je prolazio jedan od najvažnijih karavanskih puteva. Carskom džadom se hodilo do Dubrovnika ili do Stambola. 

Hisardžik je sinonim za voće ili kako se to u kraju kaže – tu rađa svaka miva. Drenjici obrani, miris pekmeza od šljiva širi se svuda unaokolo. No, ništa nije ovde kao kruške. Ni sami meštani ne znaju koliko ima autohtonih vrsta. Pokazaće vam „begovače“, „jeribasme“, „takiše“, „dervišice“, „sijerak“, „mirisavac“ i „budale“. Pitaće vas: „Znadeš li ti, šta znači – jeribasma?! To ti znači – ne diraj me“! Reći će vam :“Budale ti poslednje stižu, kad si se već prejeo svega, pa i ti misliš – jah, budala, đe su bile prije“! Samo u Hisardžiku spravlja se poseban napitak, na način koji se nije menjao vekovima. Napitak se zove – sita. To je najprirodniji sirup od jabuka. Slatka „sita“ pravi se od jabuka koje zovu „surlije“, a „ljuta sita“ od jabuka koje ovde zovu „popadije“. Voće se u ovom selu suši i konzervira na jedinstven način. Sušare se zovu „hemišhane“. Jednostavno, ljudi iz kraja znaju sve o onome što danas zovu ceđenje, konzerviranje i čuvanje voća, pa zimi, kad udare snegovi, na trpezu uz mladi neslani kajmak, poslužiće vam situ ili jedinstvene poslastice poput „ekšijaša“ i „hošafa“.

Usred ovako raskošne jeseni, u bojama u kojima se razlivaju grmovi „rujevine“, bere se kesten. U ovom kraju, kaže se – ćesten. To je najčuveniji kesten nadaleko. Ceo jedan deo sela Hisardžika zove se upravo – Ćestenovi. Svaki starina u selu će vam se nasmejati kad ga zapitate šta o kestenu. Dođe im – humorno! „Šta tu ima da se priča, dušo moja! Ćesten ko ćesten! Uvijek ga ovdje bilo.“

A rodilo ove jeseni. Može se naći i po hiljadu kila samo na jednom proplanku. Nekada, odavde se na konjima kesten prevozio do pijaca, do svih gradova u okolini. Malo je ljudi kao ja ove jeseni hodalo po ćilimu od kestena. Toliko ga ima. Stabla stara i preko sto godina. Kesten je veoma cenjen ali ovde, u ovom selu sakrivenom među dolovima, gde rađa svako voće u obilju, gde svraćaju samo posebni radoznalci kad ugledaju u daljini ostatke zidina tvrđave podignute na ogromnoj steni, što celom ambijentu daje pomalo mitsku atmosferu, kesten se mahom koristi za jeli onako vruć, najbolje ako se baci u rernu kakvog šporeta na drva, pa onda „zapuca“ i zamiriše… Eh…

Boje se prelivaju pod obiljem sunčevih zraka koji se igraju „ježićima“ koji još nisu opali sa grana. U tim bodljikavim „torbicama“ kriju se i po tri kestena. Kupe ih stari koji su još ostali na imanjima. I kažu „po koju“ o „ćestenu kakvog nema nadaleko“. Vele: „Moglo bi se živiti od kestena. Ali nekad, eto, biva tako pa ga smaže neka dobrota i ne bude ga, ne rodi!“

Mislim kako se u ovom sirotinjskom kraju uvek „igra“ na malo, od danas do sutra. Naše fešte su ćiftinske. Ne umemo da udaramo ni u talambase, a kamoli u plehane instrumente da bi kod nas videli svu tu lepotu, sve to bogatstvo plodova i umeća.

I tako životarimo. Dok nas – ne smaže dobrota!

Ostavite vaš komentar

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.