Priboj za početnike Sport Vesti

Leti kao leptir, ubada kao pčela: VICE upoznaje Marka Gudurića

By Miloš Jovanović, foto: Ivan Minić

U ovo vučije vreme surovog profesionalizma i sveopšte tuče za svaki dinar, uvek je privilegija kada u vašem lokalnom sportskom klubu stasa neki perspektivni mladić koji se rano istakne svojim kvalitetom. Ta privilegija je u poslednjih neograničeno godina uglavnom pripadala navijačima Partizana, ali ove godine i Zvezdaši su dočekali svog novog potencijalnog heroja – Marka Gudurića

Nakon kratke demonstracije svojih talenata protiv Strazbura, popularni „Gudura“ postao je idol severa na utakmici protiv Reala, kada je izuzetno hladnokrvno, u maniru dugogodišnjeg profesionalca, postigao neke od odlučujućih poena koji su prelomili utakmicu i, zašto ne reći, celu sezonu. Posle toga, nizale su se dobre partije – pamtiće ga pre svih Bajern, kojima je doslovno „oteo“ Top 16, pa zatim i Unikaha i Efes, a ekstra kredite stekao je u finalnoj seriji domaće lige protiv Partizana, kada je čudesnom trojkom sa devet metara – o tablu, da dodamo – osigurao Zvezdi vođstvo od 2-0 u seriji.

Jasno je bilo da sam dakle oberučke prihvatio da porazgovaram sa ovim mladićem, koji je svojim dobrim igrama zaslužio i poziv u „A“ reprezentaciju Srbije selektora Aleksandra Đorđevića. Ni sam ne znam šta sam očekivao i koga sam mislio da ću upoznati kada sam to veče došao na terene na Malom Kalemegdanu, ali sigurno nisam bio spreman za ovoliku dozu pristojnosti i lepog ponašanja sa kojom se Marko zaista ističe. Dok smo ga slikali kako šutira, pričao nam je kako je njegov veliki heroj Muhamed Ali, i kako mu je on mnogo značio u životu. Pitao sam ga jel’ gledao dokumentarni film „Kraljevi ringa“, i ne stigoh ni da završim rečenicu, a on se već nadovezuje o tome kako je stotinu puta gledao borbe sa Formenom u Zairu i Frejzerom u Manili na Jutjubu.

Dvadesetjednogodišnji košarkaš koji sa puno žara priča o velikom bokseru iz prošlosti, to danas nije prečesta slika rekao bih – pogotovo kada uzmemo u obzir kako mediji često umeju da oslikaju naše sportiste.Evo, dakle, šta je za Vice Srbija o svom košarkaškom putu imao da kaže momak koga po internetu neki već zovu i „Hardenom sa Lima“. Dame i gospodo, Marko Gudurić.

leti-kao-leptir-ubada-kao-pcela-vice-upoznaje-marka-gudurica-body-image-1465746690-size_1000

Marko Gudurić

VICE: Marko, reci nam, kako si ti uopšte počeo da igraš košarku? Mi malo stariji smo uglavnom odrastali uz neke velike uspehe, a ti si sazrevao u jednom periodu koji nije bio toliko košarkaški „plodan“, između Indianapolisa i Poljske. Možda to tad i nije bilo toliko popularno među mladima.

MARKO GUDURIĆ: Taj Indianapolis 2002. je bio moj prvi susret sa košarkom. Međutim, pošto sam ja iz fudbalske porodice, otac, stričevi i svi se bave fudbalom, tako sam i ja krenuo na fudbal kao dečak, i trenirao sa, da kažem, nekim uspehom. Onda sam zaradio neku povredu nožnog prsta i morao da pauziram – u tom trenutku, dva najbolja druga iz osnovne škole su bili na košarci, i onda sam ja, najviše zbog njih, krenuo da treniram taj sport. Tada sam imao devet godina.

U početku je to bilo prilično neozbiljno sa moje strane, ali moj prvi trener je ubrzo razgovarao sa mojim ocem i rekao mu da on tu vidi nešto, da ja imam neki talenat. Tako sam ja to nekako počeo i intenzivnije da treniram, da radim sve bolje i bolje, u međuvremenu se rodila i neka ljubav prema košarci, i eto, tako je sve krenulo. Sa dvanaest godina sam već bio siguran da će košarka biti moj životni poziv, iako je to možda bilo rano da tako nešto tvrdim.

Kako si stigao do Beograda, na nečiju preporuku ili si prosto došao ovako, pa da vidiš gde si?

U to vreme, Gordan Todorović je bio zadužen u KSS za praćenje mladih talenata širom Srbije. Došao je na jedan trening kod nas, ja sam se tu dobro pokazao, već sam se izdvajao od svoje generacije. On je stupio u kontakt sa mojim ocem, dao mu neke kontakte i tako sam stigao u Beograd. Hteo sam pre svega da vidim gde se ja tu nalazim u odnosu na Zvezdu, Partizan i FMP, referentne vrednosti za to godište.

Dosta vremena sam prvo individualno trenirao, da bih na poziv trenera Milana Mandarića na proleće 2011. potpisao za FMP. To leto su se FMP i Crvena Zvezda spojili, pa sam tako i automatski postao član Zvezde, takoreći. Prošao sam dve godine juniorske košarke, prvo sa 93-94, pa zatim i sa 94-95, i onda sam pred početak sezone 2013-2014 postao član prvog tima.

Došao si u Beograd sa petnaest godina iz relativno male sredine. Kakav je šok za tebe kao mladog čoveka bio da odjednom dođeš u glavni grad?

Bio je to stvarno šok i za mene i za moju porodicu, jer su svi došli sa mnom. Mama je insistirala da svi krenemo, i ona, i otac, i mlađi brat – sa te tačke mi je bilo malo lakše. Ipak, bila je velika promena. Priboj je malo mesto, pa još kad dodam na sve to i novu školu, i novo društvo, i košarku, zbog koje sam došao da bih video gde se u stvari nalazim…svejedno, rekao bih da sam se na kraju dobro snašao.

leti-kao-leptir-ubada-kao-pcela-vice-upoznaje-marka-gudurica-body-image-1465746764-size_1000

Da li si imao neke uzore u to vreme?

Moj uzor je na početku bio pre svih Dejan Bodiroga. Kasnije, kako sam odrastao, sve više sam želeo da budem kao on. Pre svega tu mislim na taj stil igre – znači, da igram na tu neku fintu, na pokrete, ne toliko na fizikalije. I dan danas bih želeo da budem kao on.

Osim što si levoruk. A i za razliku od Dejana, imaš prilično rafinisanu mehaniku šuta, skoro bezgrešno školsku.

Hah. Ja sam, iskreno, uvek za sebe mislio da nisam neki šuter. Evo, to prvi put govorim nekome. Otkad sam bio u mlađim selekcijama, uvek su mi korigovali šut. Pa mali prst, pa ovaj, pa ispravi lakat…i tako sam ja nekako počeo valjda da mislim tako.

Nikada, inače, nisam ni voleo da me gledaju samo kao šutera, već kao nekoga ko može da uradi više stvari na terenu – ne samo da šutne. Naravno, ako to izuzmemo, ja sam se godinama trudio da napredujem u šutu sve više i više. I eto sad, postao sam sticajem okolnosti poznat po tome.

Mladi igrač sa ograničenim minutima mora da se istakne nečime na početku.

U pravu si. Ali – voleo bih i dalje da nastavim tim putem i na kraju budem kao Bodiroga.

Mene više podsećaš na Krisa Malina, iskreno. Barem zbog tog šuta.

Kris Malin…(priseća se)…iz Indiana Pejsersa?

Da. Doduše, veći deo karijere je igrao za Golden Stejt.

Ja ga znam iz Pejsersa. To je ono finale istoka kad su igrali protiv Bulsa, zar ne? A bio je i u prvom Drim Timu. Ne mogu sad baš da se setim kako je on šutirao, ali dobro, mi levoruki igrači uvek imamo nekako specifičan šut, izbačaj…

Vratimo se na tebe. Čujem da si vrlo predan na treninzima, i da jako disciplinovano radiš, pogotovo na šutu. Govore da pogađaš i po devedeset od sto trojki, a da ti je norma da vežeš barem deset.

Uh, dobro si se ti raspitao (smeh). Iskreno, ja sam oduvek bio izuzetno posvećen treningu. Jesam tek na početku svoje karijere, ali voleo bih da to ljudi mogu reći za mene i kad godine malo odmaknu.

Trening je za mene jako bitan, i zbog sticanja košarkaške veštine i samopouzdanja. Dugo vremena sam provodio i u istraživanju velikih igrača, i tu sam takođe naučio da se sve na kraju svodi na napredak kroz trening. Obožavam da treniram, i nikad mi nije bilo teško da dođem ranije, odem kasnije…čak, dosta puta se i desilo da nam trener kaže da moramo sad da sednemo da odmorimo, da ne može više da se trenira. Danga, Reba, Vasa (Nemanja Dangubić, Nikola Rebić, Vasilije Micić, prim. aut.), tako mi mlađi, uglavnom mi ostajemo iza svakog treninga.

Ako bih voleo da se po nečemu razlikujem od drugih, to je ta etiketa da više treniram i tako napredujem i pravim razliku.

leti-kao-leptir-ubada-kao-pcela-vice-upoznaje-marka-gudurica-body-image-1465746882-size_1000

Ti si široj publici postao poznat na prvoj evroligaškoj utakmici minule sezone, u Areni protiv Strazbura. Ono što je mnogima zapalo za oko jeste tvoj nekako specifičan govor tela i izraz lica – izgledao si kao čovek koji je mnogo duže u profesionalnoj košarci, a ne kao, da prostiš, klinac koji debituje na najvišem nivou.

Dosta ljudi mi je to reklo, da ostavljam takav utisak. Ne znam šta bih tu mogao da kažem, samo bih se opet vratio na – trening. Kao što je Majkl Džordan rekao kada su ga pitali da li se plaši na terenu. On je rekao, zašto bih se plašio kada sam sve to već hiljadu puta ponovio na treningu. To radim, time se bavim.

Iako je to u mom trenutku bila prva evroligaška utakmica – Arena, dvadeset hiljada ljudi, stvarno neverovatan osećaj – nema razloga da sam uplašen. Kad izađem na teren, ja radim te zadatke koje dobijem, na kojima radimo svaki dan…tako nekako pronalazim tu smirenost. Ta smirenost pre svega i utiče na moju igru.

Da li je smirenost uticala i na to da si postavio valjda neki rekord ove sezone po broju postignutih trojki uz iznuđen faul? A i par puta si imao po tri bacanja.

Veruj mi da nemam objašnjenje za to.

Opet, previše puta se desilo da bude slučajno, zar ne.

Stvarno ne znam. I to me je pitalo mnogo ljudi. Nikad mi se…dobro, ne igram sad predugo, ali svakako mi je ovo prvi put u karijeri da toliko puta iznudim faul na šutu za tri, ili pogodim uz faul.

Trojke uz faul u kompetitivnoj košarci i nisu najčešća pojava.

A pogotovo na tom nivou!

Ja se uvek nekako vratim na Danilovićev podvig u finalu italijanskog plej-ofa.

Bio je i Jaka prošle godine protiv Panatinaikosa, toga se ja upečatljivije sećam. Ma znaš kako, par puta možda tu i nije bio faul, malo sam ja to „prodao“… ali bilo je tu i kontakta, sigurno. Ne znam, ja se samo fokusiram na šut, pa ako me fauliraju, faulirali su me.

Ja moram opet o treningu, ali da pojasnim sad nešto. Šuterski trening nije samo šut iz mesta, već i iz kretnje, pod odbranom, oko stolica, iz raznih situacija. Sve to čini da nam posao na utakmicama kasnije bude lakši.

A da probaš da objasniš kako to da verovatno imaš veći procenat uspešnosti kada šutiraš preko ruke nego iz otvorenih pozicija?

(smeh) Ni za to nemam objašnjenje. Ali sećam se pre par godina, kad je Partizan pobedio CSKA u Areni, Bogdan Bogdanović je dao neke baš bitne trojke, pa je onda promašio dva slobodna bacanja. Posle su ga pitali u svlačionici kako je to moguće, daš dve trojke iz kontakta pa promašiš dva bacanja, a on je prosto odgovorio da je dati trojku preko ruke nekad lakše od penala. Nema logike, ali tako je nekad.

Možda proradi osećaj izazova?

Da, da, da…kad je tu čovek pored tebe, kad si čuvan, javi se taj takmičarski duh. Eto i Stef Kari ima veće procente iz driblinga čini mi se.

leti-kao-leptir-ubada-kao-pcela-vice-upoznaje-marka-gudurica-body-image-1465746953-size_1000

Ovo je tvoja prva sezona na nekom visokom evropskom nivou – ABA, EL, KLS. Kakva je to promena za mladog igrača koji je dve godine igrao samo KLS i Superligu da odjednom uđe u ovakav maratonski ritam? Sa trideset-četrdeset utakmica na sedamdeset i kusur.

Uh, pa velika je to promena…sa jedne utakmice sedmično po Srbiji na putovanja svaka tri dana. Avion, autobus, hoteli, na to je bilo najteže naviknuti se. Sigurno teže nego neke košarkaške stvari. Ja rado treniram, učim, slušam, upijam iskustvo, pa mi sama igra nije predstavljala problem koliko to možda, ta putovanja i sve to. To bih izdvojio kao veliki napor.

Velika je i razlika to što sam u FMP-u imao više vremena za trening. U Zvezdi, u ovom ritmu, to ide malo teže. Međutim, uspeli smo dobro sve da iznesemo, kvalitetno smo radili i to se na kraju i pokazalo. Dosta puta se desilo da smo gubili prvo poluvreme, pa se posle vratimo kad protivnici padnu.

Trener Crvene Zvezde Dejan Radonjić se u poslednje vreme profilisao kao stručnjak kod kojeg su mnogi mladi, i ne samo mladi igrači, zabeležili značajan napredak. Kako bi opisao rad sa njime?

Trener Radonjić je stvarno specifičan na svoj način. Ako bih nešto morao da izdvojim, to je taj njegov psihološki uticaj na igrača.

Zanimljivo, jer on kada ga snimaju na tajm-autovima ume da deluje malo pasivno posmatrano sa strane.

On tačno zna kada kome šta treba da kaže. To je velika razlika između njega i nekih drugih trenera. Takođe, on izuzetno ceni jak trening, pa se i tu dobro slažemo. Mnogo mi je pomogao košarkaški, i dao mi je dosta „prava“ ove godine, iako mi je ovo tek prva sezona u Zvezdi. Bilo je ponekad i teško, i naporno, ali na kraju se eto ispostavilo da je sve bilo sa nekim razlogom.

Želeo bih ovom prilikom da se zahvalim i njemu i mojim saigračima na ovoj sjajnoj sezoni. Velika je čast biti deo njegove ekipe i ovog tima.

Radonjić je poznat kao trener koji insistira na čvrstoj odbrani.

I tu sam morao dosta da napredujem, i dosta zahvaljujući treneru, jer je on orjentisan tako kako je orjentisan. Mislim da sam ove sezone baš dosta napredovao u odbrani. Sa druge strane, igraš i jedan viši nivo, jake utakmice, bolji napadači, moraš da postaneš bolji odbrambeni igrač.

Moraš nekako da održiš te minute.

Da, tako je. Moram i da istaknem da mi je dosta pomoglo i to što sam u drugom delu sezone trenirao sa Tarensom Kinsijem, on je fantastičan jedan na jedan igrač. I u ovim godinama, on ima neverovatan prvi korak, skočnost, retko ko to ima u Evropi na tom nivou.

leti-kao-leptir-ubada-kao-pcela-vice-upoznaje-marka-gudurica-body-image-1465747059-size_1000

Tvojoj uspešnoj debitantskoj sezoni u crveno-belom prethodila je takođe uspešna epizoda u reprezentaciji do 20 godina. Bili ste prvaci Evrope i ti si proglašen MVP-jem turnira. To mora da je bio odličan podstrek za dalje napore.

Reprezentacija mi je mnogo pomogla. Mnogo. Stekao sam tu mnogo samopouzdanja, i zato moram da izdvojim to iskustvo kao nešto jako važno. Za reprezentaciju ću uvek imati vremena.

Ja sam uvek, kako da kažem, malo sumnjao u sebe. Poslednje dve godine u FMP-u sam polako gradio svoje samopouzdanje, ali uvek bih nešto razmišljao kako, zašto kada recimo odigram malo lošije. Bilo je tu preispitivanja. Ali, od prošlog leta je sve krenulo uzlaznom putanjom. Posle tog turnira, više uopšte ne razmišljam o tome, siguran sam u svoje mogućnosti.

Prilično ste dominantno stigli do zlata.

To je bila sjajna ekipa, na čelu sa trenerom Đokićem. Ne mogu da ti opišem kako je to bila dobra atmosfera, svi smo bili kao jedan, i trener je od prvog dana insistirao na tome da smo tim. Forsirao je tu reč – „ekipa“, „ekipa“…nije dao nikome da se ni u jednom trenutku izdvoji, ni na terenu ni van terena. Sećam se recimo kako smo gledali dokumentarni film „Zemlja košarke“ pred četvrtfinalni susret sa Litvanijom, uz poseban akcenat na finalni meč iz Atine. Naravno da nas je to dodatno motivisalo.

Jako mi je drago što smo svima pokazali da vredimo, iako su mnogi mislili drugačije. Ova generacija je 2011. u konkurenciji kadeta ispraćena na Evropsko Prvenstvo u Češkoj sa velikim očekivanjima, ali tu nismo ušli ni u četvrtfinale. Posle 2013, 2014 isto nismo ništa osvojili, ali smo to sve korigovali letos u Italiji prvom zlatnom medaljom posle 2008., barem što se tiče ovo uzrasta. Srećan sam što sam se, eto, trijumfalno oprostio od mlađih selekcija.

Hajdemo opet o Zvezdi. Mnogi bi se složili da je utakmica preokreta, koja je u neku ruku i definisala prethodnu sezonu, ona protiv Reala u Pioniru. Ti si prvi put ušao na teren u nekom, čini mi se, 28. minutu, i odmah napravio razliku. Šta se dešava u tvojoj glavi u tom trenutku?

Pre par dana sam pričao sa roditeljima, i baš im kažem, ove godine mi se dosta puta desilo da uđem, dam mnogo poena u kratkom roku, i posle uopšte ne znam kako mi se to desilo. Nemam nikakav osećaj, eto, jednostavno se desi. Sad kad razmišljam o tome, to je prosto neverovatno. Ja sam sat vremena pre ulaska sedeo na klupi, onda uđem i odmah šutnem trojku iz driblinga, pa onaj koš-faul.

Mi pričamo evo već skoro četrdeset i pet minuta, i pravo da ti kažem, uopšte mi ne deluješ kao onaj čovek koji onako, dozvolićeš, bezobrazno zakucava i lomi utakmicu. Koji je to Džekil i Hajd momenat?

Ovde bih mogao da se osvrnem na jednu situaciju od pre četiri godine. U jednom momentu sam te sezone bio priključen prvom timu Zvezde da treniram sa njima, Andreja Milutinović je napustio klub i mene su zvali jer im je trebao petnaesti igrač. Trenirao sam možda mesec dana sa njima, Vlada Vukoičić je bio trener, Milan Gurović asistent.

Sećam se, na jednom treningu, ja nešto zakačim Majkla Skota i krenem da mu se izvinim, kad eto ga Gurović viče na mene. „Šta mu se izvinjavaš! Igraj za sebe, bori se!“. Prilazi mi on i kaže, vidi, sve je to okej, oni su sad igrači za tebe, sve te razumem, ali pazi! I onda mi je ovako pokazao (stopalom iscrtava imaginarnu aut liniju na podu) – „kada pređeš ovu liniju, ti si najbolji. Ne postoji niko bolji od tebe“.

Ta rečenica mi je mnogo pomogla, i uvek joj se vraćam. I sada, kada mi ti kažeš da izgledam drugačije na terenu, to je jer sam prešao „tu liniju“. To je to.

leti-kao-leptir-ubada-kao-pcela-vice-upoznaje-marka-gudurica-body-image-1465747113-size_1000

Ti ove godine izlaziš na draft. Poznato mi je da su Zvezdine utakmice u Pioniru ove sezone posećivali mnogi NBA skauti, a dobio si i lep kompliment od Džej Ar Holdena koji je rekao da „svi skauti već znaju ko je Marko Gudurić“. Kakva su tvoja razmišljanja o tom, nekom, budućem koraku?

Bilo je lepo čitati i slušati sve to, i slušati komentare od tih bivših velikih igrača i skauta, ali iskreno, trudio sam se da što manje razmišljam o tome i da se fokusiram na svoje primarne zadatke. Nema mnogo mesta za te stvari dok igraš, sezona je duga, bilo je mnogo bitnih utakmica i svaki trenutak se mora iskoristiti na treningu da se uradi prava stvar za ekipu. Individualna razmišljanja tu ne pripadaju, sve to „gde ja mogu, gde ću ja, kako“…nisam se trudio da mislim uopšte o tome, ne mislim ni sada, šta bude biće, videćemo gde sve to ide.

Inače, pratiš NBA? Imaš neki omiljeni tim, igrače?

Pratim, pratim sve. Niksi su mi omiljeni tim.

Niksi? Sjajan izbor.

Zbog Karmela Entonija. On je moj prvi omiljeni igrač uz Kobija Brajanta. Voleo sam Lejkerse i Nikse, ali Kobi je otišao, pa eto, sad samo Nikse. Volim sve, pratim sve, sve znam, što bi rekli (smeh).

Posle završene evroligaške sezone, da li bi mogao da nam kažeš koji protivnički igrači su ostavili najveći utisak na tebe? Ko ti je bio najteži za čuvanje?

Pa…ja moram prvo da kažem da je Nando de Kolo trenutno jedini igrač u Evropi koji može da da dvadeset i više poena svaku utakmicu. To je neko moje mišljenje…dobro, možda i Adams iz Laborala, ali De Kolo je za mene glavni. Žao mi je što nisam imao više prilike da igram protiv njega osim tih par minuta u Beogradu.

Izuzmemo li De Kola, ovako, rekao bih da su najteži bili Malkolm Dilejni i Aleksej Šved. Šved je baš bio hladnokrvan protiv nas u Pioniru. Moram ovde spomenuti i Bogdana Bogdanovića – on je baš mnogo napredovao, ja ga izuzetno cenim, čujem da je kao i ja, da voli da trenira dosta.

Ja bih dodao i Điđija Datomea.

Uh, da, da, Datome je baš sve protiv nas odigrao fantastično.

A neko iz Jadranske možda?

Džejkob Pulen. On je jedan na jedan strašno težak za čuvanje.

Dobijao si ga u rotacijama? Pamtim uglavnom Dangubića i Lazića na njemu…

Jesam, jesam, dopao mi je par puta. Sećam se jednom da me je probio, a jednom sam uspeo da ga sačuvam…kad sam ga preuzeo, sećam se, ne znam šta da mislim, hoće li neki krosover, nešto drugo. On je po meni u ABA ligi jedan od boljih igrača jedan na jedan, u svakom trenutku može da izmisli neke poene. Pa pre par godina je u dresu Barselone dao dvanaest trojki na utakmici, to ne može svako.

Dogodine će se prvom timu Zvezde verovatno opet priključiti neko od tvojih bivših saigrača iz FMP-a. Koga bi želeo da vidiš uz sebe u crveno-belom? Apić i Davidovac se često spominju u tom kontekstu, recimo.

Ne znam ko će to biti, jer ne znam kakvi su planovi kluba, ali voleo bih da na tom mestu vidim Ognjena Dobrića. To je moj drugar, levoruk je isto, zajedno smo dosta trenirali na šutu dok sam igrao za FMP. Drago mi je što je ove sezone dobio pravu priliku da pokaže ono što ume, jer njega uglavnom nisu smatrali za nekog šutera, ili nekog košgetera. Mnogo je napredovao, i mislim da je zasluženo dobio ovoliko prostora u igri.

leti-kao-leptir-ubada-kao-pcela-vice-upoznaje-marka-gudurica-body-image-1465747180-size_1000

Za kraj, jedno nazovi-navijačko pitanje. Ti si „domaći“ u Pioniru, odigrao si više derbija, i dobro znaš kakva je navijačka atmosfera ovde u Srbiji. Ima li neko „preko“ ko je na tebe ostavio sličan utisak?

Zanimljivo pitanje…pa nije tu bilo nešto bogznašta ove sezone. Ni Lokomotiva, ni Efes nisu sad nešto…možda Fenerbahče, tu je bilo najpunija hala. I Real, recimo, tu je bilo okej.

Panatinaikos ima vatrene navijače, ali mi smo to odigrali baš dobro, vodili smo ceo meč bezmalo, pa se to i nije toliko osetilo. Rekao bih da su grčki navijači najsličniji našima.

Sad kad si već spomenuo Panatinaikos, prisetih se nečega. Defanzivno, tvoj možda najupečatljiviji momenat bio je rampa nad Murićem tokom finala KLS. To je malo podsetilo na Dimitrisa Dijamantidisa iz mlađih dana, on je bio poznat kao bek koji je odličan bloker.

Uz Bodirogu, definitivno jedan od mojih omiljenih evropskih igrača. Bila je čast igrati protiv njega u njegovoj poslednjoj sezoni.

I meni je bila čast što smo razgovarali. Marko, puno sreće i u reprezentaciji i u Zvezdi, pa da se opet vidimo dogodine sa nekim novim temama.

Ostavite vaš komentar

Ово веб место користи Акисмет како би смањило непожељне. Сазнајте како се ваши коментари обрађују.